Bog se služi ljudima kao lijanom
između obale Ničega i obale Nečega
Davor Lončarić (1997)
DOBA PATULJAKA
Preambule, osnivački akti i curriculumi osnivača hladne su činjenice koje, doduše, precizno opisuju jednu agonističku namjeru no ne mogu dočarati fine kontekstualne nijanse društvene i kulturne atmosfere kasnih devedesetih, koju mahom određuju svjetonazorski šanci, lobistički otpori i emocionalne recepcije. Još manje mogu one objasniti individualna učešća tijekom protekla dva desetljeća, ona puke formalne potpore ili prolaznih angažmana kao i ona dugotrajnih nastojanja na započetom djelu. Ponajmanje pak mogu opravdati dugotrajno odsustvo medijske pozornosti, nezasluženo koliko i indikativno, unatoč kojem Akademija moderna ipak traje. Ideja živi, ona nije mrtvorođenče kako ju je već na samom početku bio krstio jedan zajedljivi, nerealizirani član osnivač. Bilo je, i ostaje, svačije pravo na mišljenje, pa i takvo. Neprestano se pokazuje da je potreba za postojanjem sinergijske platforme koja će oko ideje moderniteta okupljati skupine raznolikih mislećih i kreativnih pojedinaca danas još izraženija nego u začetno doba, tih prvih godina poraća prepunih raspršenih kreativnih energija i izoliranih meritornih pojedinca. Iz današnje perspektive poletno vrijeme začetaka hrvatskog civilnog društva doista djeluje prepuno naivnosti jer taj je društveni prostor danas napučen i kapacitiran bezbrojnim udrugama koje mu sišu supstancu i opetovano kapacitiraju samu ideju te osobito medijski prostor u korist štete za cjelokupnu ideju civilnog društva. U ovoj zemlji nedovršene prošlosti prostor kulture, u tom smislu, i dalje je u rasutom stanju. Doba patuljaka traje.
Unatoč prepoznavanju kočionih uzroka i potrebe za promjenom, neposredni povod za osnivanje AM bio je škandal tipičan za sredinu devedestih – trošenje sredstava dobivenih za projekt u neke druge svrhe. Hrvatska je arhitektura bila dobila priliku prvi puta u poraću pokazati svoja recentna ostvarenja na međunarodnoj putujućoj izložbi ‘Arhitektura pograničja‘ koju su organizirali Triennale di Milano i Associazione Arte & Architettura Udine. Izbjegavajući u svojstvu komesara hrvatskog dijela izložbe Scilu tadašnje financijske netransparentnosti, Društva arhitekata, upadoh u Haribdu odazvavši se organizacijskoj ponudi tadašnjeg ravnatelja KIC-a. Projektu dodijeljena gradska sredstva KIC je hladnokrvno prisvojio ne plativši ni kotizaciju stranom organizatoru niti našu pripremu izložbe. Prikazujući recentna iskustva u regiji Alpe Adria izložba je, ipak i uz naše sudjelovanje, obišla sve zemlje sudionice pa je tako ’97. gostovala u okviru 32. Zagrebačkog Salona u Klovićevim dvorima. Nezasluženi osjećaj posramljenosti ublažila mi je tek spoznaja da legalističku podršku i relizaciju budućih projekata može osigurati jedino osnivanje vlastite neprofitne udruge. Time se pružila prilika instrumentalizirati ideju moderniteta.
Modernitet, kao pitanje slobode koja traži odgovornost svakodnevnog preispitivanja, sjajno je detektirao Davor Lončarić: „Ovo su koristi teoretiziranja: suditi o nečemu ne možemo ne znajući zašto je to tako; jer kako bi inače akceptirali neke na prvi pogled ‘krive stvari’ – ako ne sudeći ih prema iskorištavanju logike koju je autor izabrao – a tu moramo otkriti. To je važno i za nas same, kao stalno rastvaranje, da ne bismo našavši ‘lični izraz’ ostali na njemu i vremenom postali smješni…“(Lončarić 1987). Ovo rastvaranje ja sam razumio kao onu vrstu prisutnosti koja upreže vremenitost uzdama Augustinove misli: “Tri su vremena: sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti, sadašnje u budućnosti (…) sadašnjost prošloga je pamćenje, sadašnjost sadašnjeg je pažnja, sadašnjost budućeg je očekivanje. „Preambula će stoga istaknuti: „AM prepoznaje, promiče, štiti i predaje vrednote – djela kao i tvorce – modernog u suvremenosti, modernog u povijesti i povijesnog u modernitetu; anticipacijom, rekognicijom i prenotacijom nude se prijedlozi, rješenja i proturješenja“.
Na takvoj platformi nastojalo se okupiti meritorne pojedince. Nakon skiciranja preambule, te njene dragocjene redakcije od strane kirurški preciznog Lončarića, od jeseni ’96 do ljeta ’97 trajali su kontakti i konzultacije. Naposljetku se oko ideje okupio osnivački odbor koji je usvojio tekst preambule i donio odluku o osnivanju udruge Academia Moderna. Osnivačka skupština održana je u ožujku ’98. u Klubu hrvatskih kulturnih radnika u Zagrebu. Nazočni članovi osnivači bili su Ivica Boban, Ivan Crnković, Tomislav Durbešić, Damir Fabijanić, Nenad Fabijanić, Nikola Filipović, Nikša Gligo, Davor Lončarić, Paolo Magelli, Dalibor Martinis, Edo Murtić, Sibila Petlevski, Nikola Polak, don Branko Sbutega, Eva Sedak, Marijan Susovski, Zlatko Šešelj, Milko Šparemblek, Velimir Visković, Dušan Vukotić, Vjeran Zuppa i Ozren Žunec, dok su odsutni članovi bili Boris Bućan, Ivo Brešan, Ivan Kušan, Predrag Matvejević, Sibila Petlevski i Rajko Grlić.
Osnivači AM (1997): Fabijanić, …, Susovski, Crnković, Filipović, Petercol, Martinis, Lončarić, Polak, Boban, Šparemblek; nedostaju Durbešić, Magelli i Šešelj
“Ne bu meni jedan Begović govoril gde mogu bit član” riječi su pravog akademika Ede Murtića prigodom potpisivanja osnivačkih akata (arhitekt Miroslav Begović obnašao je tada dužnost potpredsjednika HAZU, op.a.). Ovaj sastav izazvao je veliku nervozu pa je ovakvo okupljanje izvrsnosti HAZU shvatila kao desant na vlastito leno. Dovelo je to do intenzivnih ekskluzivističkih pritisaka na tijela uprave da nam se onemogući korištenje naziva Akademija. Osnivački akti AM toliko su nedvosmisleno iskazivali odbijanje svake statusne ili nedaj bože konceptualne sličnosti sa HAZU – jer u Akademovu vrtu ‘dijalog je bio krv akademije‘ – da je Ministarstvo uprave bez odlaganja odobrilo rad udruge u svibnju ‘98. Paranoja je relaksirala koju godinu kasnije kada HAZU u svoje okrilje poziva najprije Ivana Kušana ’02. Zatim Borisa Bućana, Nikšu Gliga i Zvonka Makovića ’06., te napokon Evu Sedak i Nenada Fabijanića ’08. Upis u registar udruga uslijedio je u rujnu pa se AM sa svojim programom napokon mogla u studenom predstaviti javnosti na prvom sajmu NGO-a u Zagrebu.
U proteklih dvadeset godina igrale su se dvije posve različite utakmice. U prvoj dekadi AM je bila beskućnik, neprestano smo bili na gostovanju. Negdje polovinom toga vremena, nakon neprekinutog niza zapaženih tribina, započetih projekata, akcija i neprestanog seljakanja, pokazalo se da volumen i intenzitet aktivnosti ne mogu više rasti bez vlastitog prostora u kojem možemo slobodno djelovati. Slijedom našeg traženja na prijedlog Gradskog ureda za kulturu Gradski ured za upravljanje imovinom dodijelio nam je ’02. na korištenje neuseljivu ruševnu katnicu. AM je u obnovu uložila gotovo miljun kuna, od čega trećinu u doniranom novcu a ostalo u vidu poklonjenih projekata, materijala, rada, opreme i neizmjerne količine vlastitog vremena. Sve se to, dakako, zbivalo u doba konjunkture, neposredno prije nastupa krize. Teško je zamisliti takav poduhvat danas. Zgrada je građevinski dovršena ’06., a oprema i namještaj pribavljeni su do kraja ’07. Sporost gradske administracije pri izdavanju banalne suglasnosti učinila je da akademijinim novcem plaćena nova plinska instalacija bude napokon priključena tek krajem ’08. Drugim riječima, dovršena zgrada je dvije godine čekala energent za grijanje.
Slika 2/ Šenoina 11, prije i poslije obnove (2004 – 2008)
Drugu dekadu obilježio je taj poticajni dvoetažni prostor u kojem se težište aktivnosti preselilo u komorni ambijent samozatajne i ponekad elitne ali programom jedinstvene Galerije AM, čije desetljeće rada obilježava ova publikacija. Istovremeno, izostanak meritornih agonista doveo je do postepenog zamiranja većine ostalih aktivnosti, akcija i projekata. Osobito indikativnim pokazuje se potpuni nedostatak bilo kakvog interesa za sudjelovanje kod mlađih protagonista mada je prva baza članstva s početnog ekskluzivnog sastava redovitih članova, redom meritornih, realiziranih uglednih pojedinaca, brzo otvorena širem i raznovrsnijem sastavu. Takvom stanju pripomogao je potpuni prestanak i onog simboličkog financiranja projekata od strane Ministarstva kulture, neovisno o ministrima, kao iskaz otvorenog animoziteta prema ljudima i ideji. Gradska sredstva ionako su tek ukrasnog karaktera.
PRVA DEKADA / GOST
Zahvaljujući nezaobilaznoj Karmen Bašić i početnom skromnom financiranju od strane Instituta otvoreno društvo, siloviti početni zalet ’98., kojem nije nedostajalo medijske pažnje, postignut je dvama krunskim projektima: ‘Zagreb – kulturna prijestolnica Europe 2005.‘, kao poticaj za kandidaturu metropole s naglaskom na obnovu i izgradnjui kulturne infrastrukture te ‘Arhitektura modernog pokreta u Hrvatskoj 1920 – 1980.‘, velika multimedijska izložba svjetski relevantne arhitektonske baštine modernog pokreta u Hrvatskoj.
Osnovne pretpostavke projekta ‘Zagreb – kulturna prijestolnica Europe 2005.‘ crtale su jasan cilj: uspostavu jedinstvene strategije kulturnog razvoja i modalitete jačanja kulturne infrastrukture koja takvoj strategiji nedostaje.
”Projekt za svoje ostvarenje pretpostavlja plebiscitarnu podršku cijele Hrvatske političkoj integraciji u europsku zajednicu, te susljedično tome cjelovitu i pravovremenu pripremu za taj povijesni čin. Cijelo prvo desetljeće novog milenija stoji nam na raspolaganju da izbrusimo sustav vrijednosti, legislativu i obrazovanje, oslobodimo se balasta prošlosti i pročistimo one naslijeđene vrijednosti kojima ćemo moći svoju prošlost u svojem vremenu kreativno svezati za svoju budućnost.
Hrvatskoj nedostaje gotovo cjelokupna kulturna infrastruktura, a ono što postoji zahtijeva potpunu obnovu i preobrazbu u suvremeno i moderno zdanje hrvatske kulture. Samo na tom tragu povratiti će mlada hrvatska država svoj povijesni kulturni sjaj, i doživjeti katarzu moralne, etičke i duhovne obnove. Ima li važnijeg cilja od brige za mogućnosti i boljitak onih kojima pripada novo tisućljeće? Ovakvim projektom hrvatska otvara izazovni poligon za oslobađanje ogromne energije mladeži, njezinih nadanja i vještina, i njezine neskrivene želje za kreacijom, ali i za korištenje iskustva, znanja i vrijednosti dokazanih hrvatskih velikana;
Da bi hrvatska stvorila uvjete i spremna dočekala takvo pozicioniranje svoje metropole u političkom i kulturnom prostoru Europe potrebno je u dolazećem vremenu jasno postaviti ciljeve i, među ostalim, osnovati institucije te obnoviti ili planirati i izgraditi objekte kulturne, obrazovne i znanstvene infrastrukture…” (Polak 1999).
Unutar prve polovice dekade (’00 – ’04) kao kratkoročni cilj predložili smo pripremu, projektiranje i gradnju sljedećih objekata i ustanova: hrvatski državni arhiv, zgrada muzičke akademije, multimedijski istraživački centar, baletna škola, muzej moderne umjetnosti, galerijski centar, kinoteka, izgradnja ateliera i radionica za umjetnike, akademija primijenjenih umjetnosti, obnova bibliotečne mreže, obnova Studentskog centra u Zagrebu, institut za filmsku umjetnost, itd.
Unutar druge polovice dekade (’05. – ’10.) kao srednjoročni cilj predložili smo pripremu, projektiranje i gradnju sljedećih objekata i ustanova: zgrada likovne akademije, nova zgrada opere, muzej filma i filmografije, art & performance centar, muzej 20. stoljeća, muzej suvremene umjetnosti, zgrada akademije za kazališnu i filmsku umjetnost, institut za arhitekturu i dizajn, fakultet dizajna, teatar za 21. stoljeće, mreža virtualnih biblioteka, mobilna galerija, izgradnja muzičke kuće za glazbenike, obnova i modernizacija zagrebačkog sveučilišta, itd. Ovaj sadržajno i terminski namjerno preforsirani meni bio je u funkciji dugotrajnog/trajnog cilja koji pretpostavlja „uspostavu i vježbanje navika i mehanizama, posebno onih legislativnih i fiskalnih, tijekom realizacije projekta koji će omogućiti trajnu i sustavnu obnovu i modernizaciju ukupne kulturne, umjetničke, obrazovne i znanstvene infrastrukture diljem Hrvatske, sve do najmanjih jedinica lokalne samouprave.“
Projekt je startao serijom tribina: u siječnju ’00. u dvorani Janje ZKM-a ‘Poticaji i pretpostavke’ na kojoj je među ostalim predstavljen i prvi puta javno diskutiran kontroverzni projekt za novu zgradu MSU; u veljači u Domu likovnih umjetnika ‘Dizajn i kultura’ moderatorice Jasne Galjer uz sudjelovanje članova AM, Bruketa&Žinić, grupe Numen i Dalibora Martinisa; u svibnju u Europskom domu ‘Arhitektura kao kulturni proizvod’ na kojoj je predstavljen projekt ‘Ekokulturni park Bundek – kulturni centar Zagreba za 21. stoljeće’. No antologijskom se pokazala tribina pod naslovom ‘Za muzičku akademiju’ održana u ožujku, opet u prepunoj dvorani Janje. Zahvaljujući snažnoj podršci medija, osobito HTV-a koji je na samoj tribini omogućio javnosti uvid u šokantni ‘slikopis stanja’ koji prikazuje studente kako muziciraju po hodnicima, ostavama i pretprostorima toaleta, stvoren je odlučujući kulturni pritisak koji je inicirao konačno prostorno rješenje za ovu instituciju.
Nije dugo trebalo da se AM iz deklariranog partnera i zagovornika pretvori u proskribiranog protivnika projekta, ali i ustanove. Neprijateljskim je protumačeno naše nastojanje, na drugoj tribini posvećenoj tri godine kasnije istoj temi pod nazivom ‘Muke po Ferimportu’, da upozorimo na neprimjerenost adaptacije, prostornu i funkcionalnu nedostatnost te skupoću planirane gradnje zgrade Muzičke akademije. U širem ‘društveno-političkom’ kontekstu persona non grata postali smo nakon posljednje tribine posvećene toj temi organizirane u suradnji sa Školom primjenjene umjetnosti, održane u njenim prostorima, gdje su oponenti odabranog projekta jasno artikulirali svoje argumente protiv agresivnog susjeda, poput kvasca naraslog budućeg arhitektonskog Frankenštajna. Činjenice in situ pokazuju da smo bili u pravu.
Slika 3/ Ivan Kožarić: ‘Osjećam se kao u utrobi lava koji se prežderao’, izložba (2011)
Izopćenju su prethodili otvoreni otpori našim aktivnostima koje se znali i javno obznaniti. Indikativna je izjava Vladimira Stojsavljevića koju je tih dana bio objavio Vjesnik. Iziritiran podsjećanjem novinarke da Academia moderna dugo i uspješno zastupa stajalište kako Zagrebu treba kandidatura za europski grad kulture on kaže: ”Nesreća je u tome što ljudi misle da svojom inicijativom, mimo instanci koje su za to zadužene, mogu poticati stvari (sic!). Gavella je davno kazao: ‚i kuharica ima ideju, no zbog toga nije režiser’“. Pozicioniran u Gradskom uredu za kulturu dužnosnik suverenom gestom režisera (čitaj: nas vlasti) dokida cijeli mukotrpno zidani institut civilnog društva (čitaj: njih kuharice). Premda mu neće postati epitaf, ostaje zapamćen taj njegov moto: mi režiramo, vi čkomite! Mi smo ipak ideje kuhali i dalje. On je režirao taj jedan mandat. Desetljeće kasnije postao je poslušni zagovornik ideje kulturne prijestolnice – opet s pozicije vlasti, naravno, što zorno iskazuje ne samo stanje duha pojedinaca nego i stanje sustava koje se nije promijenilo do danas. Projekt kulturne prijestolnice AM je ugasila 2005. U međuvremenu ionako nedostatna zagrebačka kulturna infrastruktura nastavlja se urušavati, a posao će za Hrvatsku, nakon sramotno elaborirane kandidature Zagreba, hvalevrijedno odraditi Rijeka. Kroz ove dvije decenije tek ponešto od infrastrukture u međuvremenu se dogodilo, sporadično, i dalje bez jasne dugoročne strategije.
Projekt velike multimedijske izložbe ‘Arhitektura modernog pokreta u Hrvatskoj 1920 – 1980.’ AM je pokrenula na inicijativu grupe uglednih arhitekata. Teze projekta bile su nedvosmislene:
„Hrvatska arhitektura odavno je u svijetu poznata i priznata zahvaljujući vrhunskim povijesnim, kulturnim i ambijentalnim vrijednostima mnogih njenih pojedinačnih postignuća upisanih u UNESCO-ov registar svjetske graditeljske baštine.
Hrvatska arhitektura 20. stoljeća još čeka kritičku valorizaciju, sustavnu prezentaciju pa onda i spomeničku zaštitu, premda baština ovog stvaralačkog razdoblja predstavlja naš najvrijedniji doprinos europskoj pa i svjetskoj kulturi moderniteta prošlog stoljeća.
Hrvatska moderna arhitektura, djelujući u raznim državnim zajednicama i političkim sustavima, duboko se usadila u modernitet 20. stoljeća jer je prateći svjetske trendove uspijevala trajno nuditi i autohtone arhitektonske posebnosti» (Polak 1999).
Slika 4/ Varijacije, serigrafija, Ivan Picelj (1984) Slika 5/ AM logo, Numen (2001)
Projekt je posredno poslužio dizajnerima kao inspirativni okidač za logo akademije. Dizajn, koji je djelo grupe Numen, obrazložen je u katalogu njihove prve samostalne izložbe ’03.: „ Academia Moderna/logotip kulturne ustanove; dvodjelna podjela unutar dva kvadrata prvo po vodoravnoj, a potom po okomitoj osi. Kvadrati su okomicom spojeni u jedan pravokutni vodoravni oblik, no preteže dojam dvočlanog znaka. Projekt je osmišljen u vezi predstavljanja hrvatske arhitekture modernizma s mogućom primjenom modularne forme na širu grafičku opremu“ (Numen 2003.) Dodatna poveznica s Piceljevim serigrafijama samo podcrtava transtemporalnost kao što poveznica s arhitekturom podcrtava transdisciplinarnost moderniteta kakvu AM zastupa.
Zahvaljujući značajnoj financijskoj potpori, diskrecionom odlukom odlazećeg ministra kulture osobno, u prve dvije godine rada prikupljena je golema arhivska građa te digitalizirano osamdesetak kapitalnih arhitektonskih ostvarenja iz tog perioda. Osnutkom obećavajućih Vujićevih kulturnih vijeća situacija se stubokom promijenila. Umjesto očekivane potpore, kratkotrajno i uskoro škandaloznim zakonom ukinuto Vijeće za arhitekturu, ‘kolegijalno’ je zaustavilo svako daljnje financiranje projekta. Neka ostane zabilježeno da su projektu duboko u realizaciji vrijednost i značaj odrekla dva povjesničara umjetnosti i četiri arhitekta, pod predsjedanjem notorne Hildegard Auf Franić.
Slika 6/ Snježana Ban i Damir Sokić, izložba (2015) / Vujić, Čehok – Lucić, Kožarić
Iz istog izvora inicirana je ’03 u služničkom Vjesniku medijska haranga ad hominem. Kao izlika za pamflet poslužila je naša javna zahvala Ministarstvu kulture, koje je napokon realiziralo naš projekt ‘Hrvatska kulturna prijestolnica – mreža gradova kulture’ proglašenjem Šibenika prvim gradom kulture. Unatoč činjenici da je Zuppa tu zamisao predstavio još u svojoj ‘Bilježnici’, projekt kojem je bio predlagač pokrenut pod brojem AM 27. još ’01., a famozno ga Vijeće tek institucionaliziralo, naše autorstvo ove inicijative proglašeno je lažju i svojatanjem. Naručeni tekst “Academia moderna” i nove obmane Nikole Polaka u uvodu kaže: “Već godinama dotični, skrivajući se iza naziva nekakve misteriozne ‘Academia moderna’, prodajom tzv. ‘ljekovite vodice protiv ćelavosti’ prikuplja znatna novčana sredstva za mnoštvo imaginarnih i nikada realiziranih projekata, koja, dakako, redovito završavaju u njegovom vlastitom džepu, a nikako za potrebe programa za koje nastoji iskamčiti sredstva.”
Ponudila se sjajna prilika da tiskanim odgovorom podsjetim javnost na naše misteriozne članove te opišem sastojke naše vodice protiv ćelavosti. Tekst pod naslovom ‘Žabi na dnu bunara svemir je veličine tanjura’ opširno navodi, citiram:
„Academia moderna od svojeg osnutka prosinca 1997. pokrenula je ukupno 32 projekta od kojih su neki završeni, neki su u mirovanju čekajući bolje financijske dane, a neki su u toku. Uzelo bi previše prostora nabrojiti ih sve pa si dopuštam odabir.
O našem nultom projektu – inicijativi ‘Zagreb kulturna prijestolnica Europe’ sve je poznato još od 1998. U okviru toga projekta održali smo seriju zapaženih tribina posvećenih problemima kulturne infrastrukture Zagreba (…) Upravo naše razočaranje reakcijom odgovornih na projekt europskog grada kulture iznjedrilo je kreativnu frustraciju iz koje nastade famozna ‘Mreža hrvatskih gradova kulture’.
Naš posljednji projekt pod rednim brojem 31. ‘Internacionalni pjevački kursevi – Rab’ osmislila je svjetska primadona gospođa Dunja Vejzović, koja uz pomoć gostovanja svojih kolega, vrhunskih svjetskih glazbenih pedagoga, iz godine u godinu pridodaje kulturnoj dimenziji grada Raba. Između Zagreba i Raba projekti su rasuti po cijeloj Hrvatskoj. U Dubrovniku smo nakon požara arboretuma u Trstenom pokrenuli projekt ‘Feniks’, građansku inicijativu za obnovu i njegovo vraćanje u nadležnost lokalnoj upravi, na čemu je projekt i zapeo. Pokrenuli smo inicijativu za spomeničku zaštitu remek-djela hrvatske moderne arhitekture, hotela ‘Grand’ na Lopudu, arhitekta Nikole Dobrovića. O stanju znanja o urbanitetu Dubrovnika trebala bi izvjestiti naša velika monografija koju je inicirala gospođa dr. Snješka Knežević a na kojoj bi, uz meritorne pojedince, trebali surađivati Institut za povijest umjetnosti i Društvo Dubrovačkih starina. U Dubrovniku smo održali posljednji u nizu naših međunarodnih seminara posvećenih juridici, menadžmentu i marketingu u kulturi, a namijenjenih pojedincima i organizacijama iz civilnog sektora. Na drugom kraju Jadrana, u istarskom Momjanu, već ćetvrtu godinu zaredom upravo sada odvija se multimedijalni međunarodni umjetnički projekt ‘Visura aperta’, plod zanosa i znanja mlade voditeljice projekta Davorke Perić. Uz uobičajenu međunarodnu umjetničku radionicu ove godine Momjan nudi posebni dvodnevni program antologije hrvatskog eksperimentalnog filma i videa u izboru dr. Hrvoja Turkovića. Poput njega, i svi ostali imenovani ugledni su naši članovi. U sklopu kandidature Rijeke za organizaciju Mediteranskih igara 2005. predložili smo odboru osnivanje Mediteranskog centra za kulturu mladih, jer je segment kulture važan dio igara i ima financijsku podršku krovne organizacije. Ako ponovljena rječka kandidatura uspije, obnovit ćemo naš prijedlog. Na izričitu želju velikog hrvatskog slikara Ive Šebalja sudjelovali smo u pripremi i realizaciji izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu lipnja 2002. Izložbu majstor nažalost nije dočekao, ali nam je ostavio dva projekta za neke bolje financijske dane, dvije izložbe po njegovom izboru: ‘4 glave Marina Tartagliae’ i ‘4 stakla Raula Goldonija’. Uz nabrojane tu je još niz manjih mahom umjetničkih projekata gdje smo kao institucija podupirali zamisli i rad mladih, jako mladih stvaralaca i, pruživši logistiku, nastojali za njihove projekte izboriti sredstva.
Uz projekte, seminare, tribine, Academia moderna nastoji aktivno sudjelovati u kreiranju kulturne politike, u vrednovanju njenih postignuća i isticanju vrsnih pojedinaca. Na naš prijedlog, između ostalih, izabrani su u kulturna vijeća Ministarstva kulture sljedeći naši ugledni članovi: u Vijeće za scenske umjetnosti Željka Udovičić i dr. Vjeran Zuppa kao predsjednik, ujedno i član Nacionalnog vijeća, u Vijeće za arhitekturu i urbanizam dr. Snješka Knežević, u Vijeće za knjigu i nakladništvo dr. Velimir Visković, u Vijeće za film i kinematografiju dr. Hrvoje Turković, te u Vijeće za glazbu dr. Nikša Gligo. K tome ponosno ističemo da su tek na naš opetovani prijedlog nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo dobili takvi nesporni velikani hrvatske kulture kakvi su Edo Murtić, Milko Šparemblek i Nikola Filipović, naši ugledni članovi osnivači. Nadamo se da će budućim zaživljavanjem svoje Zaklade Davor Lončarić Academia moderna uz stipendiranje nadarenih mladih stvaralaca moći ustanoviti i jednu doista veliku nagradu za kulturu.“ (Polak 2003)
Ovome ni danas ne bih imao što oduzeti ili dodati da ekonomiziranje tekstom nije prešutilo niz uspješnih projekata AM: ‘Osmijeh Majakovskog’, projekt čiji su autori Danijel Žeželj, Jesicca Lurie te Greiner&Kropilak; potonji također potpisuju autorstvo knjige ‘Slijepi putnik’, projekt realiziran u suradnji sa Ministarstvom kulture; ‘Umjetnički skuttage – Zagreb’, projekt pripreman u suradnji s SLUH i HDLU; projekt Vesne Šantak ‘Zemlja čuda’, izložba multimedijalnog karaktera – slikarstvo, skulptura, performance, video; ‘Palagruža 2001.’, fotografska i video radionica Sandra Đukića; ‘2002. – godina hrvatske arhitekture’, niz manifestacija povodom 50 godina manifesta EXAT-a, projekt voditelja Nikole Polaka; ‘Kaše’, open air galerija na lukobranu dubrovačke stare luke voditelja Nenada Fabijanića; Osnivanje Instituta za suvremenu arhitekturu koji baštini građu naprasno utrnulog projekta izložbe; et cetera, et cetera.
Slika 7/ ‘Distopija Vjenceslava Richtera’, izložba (2009)
Ovakve okolnosti navele su, između ostalog, Vjerana Zuppu na promjenu fokusa pa na skupštini ’05. predlaže pristupanje izradi Deklaracije o artikulaciji kulturnog prostora, te kooptiranje u pridruženo članstvo organizacija kao što su Imaginarna akademija Grožnjan, Motovun film festival, Institut za suvremenu umjetnost, Institut za suvremenu arhitekturu, Eurokaz. Predlaže uz to reviziju i proširenje djelatnog članstva do maksimalnog broja od 100 ljudi što je rezultirao pripajanjem dotadašnjih izvanrednih članova te pristupanjem novih uglavnom mladih izvrsnih pojedinaca. Tako su se redovitim članovima čiji sastav su već u prvim mjesecima rada pojačali Zvonimir Berković, Silvije Hum, Snješka Knežević, Zvonko Maković, Bruno Milić, Nenad Miščević, Lovro Pogorelić, Nenad Popović, Goran Sergej Pristaš, Nenad Puhovski, Goran Radman, Vjenceslav Richter, Zvonimir Šikić, Hrvoje Turković, Željka Udovičić, Berislav Valušek, Dunja Vejzović i Gordana Vnuk pridružili Viktor Daldon, Danko Friščić, Alem Korkut, Denis Juraj Krašković, Davor Mezak, Hrvoje Mitrov, Alen Novoselec, Frane Rogić, Petar Šalić, Vesna Šantak, Davor Bruketa, Nikola Žinić, Jelenko Hercog, Sven Jonke, Nikola Radenković, Toni Uroda, Boris Vučić-Šneperger, Jana Žiljak, Janka Vukmir, Boris Greiner, Stanislav Habjan, Zlatko Gall, Željka Udovičić, Sandro Đukić, Gorazd Hafner, Nenad Roban, Andrea Zlatar, Davorka Perić, Ivan Tanta, Olinka Vištica i Radovan Bek.
DRUGA DEKADA / DOMAĆIN
Slika 8/ ‘I dalje u suset muzeju suvremene umjetnosti’, kritička tribna (2010) / Maković, Vukmir, Lucić, Polak, Zuppa
Pristojnost nije bila jedini razlog moje zahvale na trećem predsjedničkom mandatu u srpnju ’07. Smatrao sam i ustrajno naglašavao da sam dovršenjem zgrade iscrpio energije i dosegao zid svojih kompetencija, te nam nužni iskorak mogu osigurati golemo iskustvo, meritum i intelektualna karizma Vjerana Zuppe. Kasnih devedesetih on u javnim istupima neovisno formulira neke od postavki iz platforme AM koje su ga očito bile privukle stvari.
„… Moja kuturna pozicija nije u tome da zastupam duh tolerancije. Mislim da se rješenje nalazi u kreativnoj antagonizaciji pozicija. U Hrvatskoj se danas uglavnom pregovara o interesima, i kompromisi se podižu na razinu općeg konsenzusa, što se meni, u kulturi, ne čini rješenjem. Kulturni prostor koji nikad ne zavisi samo o ekonomskim uvjetovanostima, ni o subvencijama, ni o publici, nego o univerzumu diskusijskih polazišta…“ (Globus, listopada ’99.).
Čini se da je upravo takav ‘univerzum diskusijskih polazišta’ izveden iz ‘kreativne antagonizacije pozicija’, hranjiva podloga za Zuppinu tadašnju glavnu preokupaciju u tom smislu, analizu i promišljanje europskih kulturnih politika te ponudu instrumenata i postupaka neophodnih za izradu jedne takve za hrvatske potrebe. U svojoj ‘Bilježnici’ kulturu pozicionira u podrucˇje obrazovanosti, znanstvenosti i umjetnosti: “Kreativnost moderne znanosti, suvremenog obrazovanja i umjetnicˇka kreativnost temeljne su dinamicˇke pretpostavke suvremenosti kulturnog podrucˇja. Disciplinirana invencija znanosti, inventivna strukturiranost obrazovanja te potpuno otvorena umjetnicˇka inventivnost modeliraju kulturu stalno, a pogotovo ondje gdje sustav, s nacˇela kulturnog razvoja zemlje, poticˇe i širi mrežu njihovih retransmisija i međudetonatora.” (Zuppa, 2000.)
Premda ne elaborira odnos su-vremenosti i moderniteta o suvremenosti culture, zapisuje: “U kulturnom životu nacije suvremenost ima kljucˇno mjesto. Ona je input svih pitanja tzv. ‘žive kulture’” i output svih njenih problema. Stoga se treba brinuti o onom što radi za nju ili onom koje radi na njoj”.
“Afirmirati činjenicu da je Hrvatska povijesno i zemljopisno veliko ‘raskrižje kultura’, te da je interkulturalnost bitna znacˇajka hrvatskog kulturnog identiteta i temeljna crta njegovog internacionaliteta.
Teritorijalna afirmacija ove činjenice računa na posebni status ‘grada kulture’ koji valja dati velikim kulturnopovijesnim središtima (Osijek, Varaždin, Dubrovnik, Hvar, Split, Zadar, Ši- benik, Rijeka, Pula). Racˇuna na kulturne posebnosti regija. Ove same moraju odrediti svoja iradijacijska kulturalna žarišta (akcije, manifestacije, ustanove, gradove) koja prezentiraju te posebnosti ali i proširuju kulturne sadržaje regije. Tijela lokalne uprave i samouprave, pritom, treba sustavno odvrac´ati od mimetizma: oponašanja centralnih ‘kulturnih’ modela i birokratskog prenošenja ‘rješenja’ u regiju.
Građanska afirmacija ove činjenice računa na ustanove civilnog društva, koje valja značajno zakonski i financijski ohrabriti, jer one bitno uvećavaju manevarske sposobnosti hrvatske kulture na njezinu putu ‘od prepreka do mostova’, od lokalne uskogrudnosti do društvene otvorenosti, od administrativne indiferencije do stvaralačke invencije…” (Zuppa, 2000.).
Slika 9/ Knifer/Stupica, izložba (2013)
Njegov apel za Hrvatsku kao ‘kulturnu državu’ izvodi se iz bezuvjetne afirmacije izoštrenih istina suprotstavljenih zamućenoj slici u koju ih deformira njihova utilizacija od strane politike (paradoksalno, pendulum je u međuvremenu odnjihao do recentne ‘alternativne istine’ kao legitimnog političkog oruđa, uskoro možda i oružja). Stoga nismo odustajali od polemičkih tribina, poput one ‘U susret muzeju suvremene umjetnosti’ iz ’10. Na tribini je obavljena kulturna forenzika otužne nove zgrade i zbrkane nove zbirke. Na tom nesretnom primjeru zapravo smo opet raspravljali pitanje istine kao jedinstvenog cilja kritičkog diskursa.
Kao podlogu za raspravu ponudio sam citat:
„Pogrešno je misliti da je apsolutna istina posebna vrsta istine. Prema takvom stajalištu, postoje promjenjive i relativne istine, te ona viša vrsta istine koja to nije. Takva je istina fiksirana za cijelu vječnost. Prema takvom stajalištu, neki ljudi, obično oni dogmatični i autoritarniji umovi, vjeruju u višu vrstu istine, a drugi, poput historicista i postmodernista u nju ne vjeruju. Neki postmodernisti doista tvrde da uopće ne vjeruju u istinu, ali to je samo zbog toga što su istinu poistovjetili s dogmatizmom pa su, odbacivši dogmatizam, s njim izbacili i istinu. To je posebno besmislen manevar. U nesofisticiranijim postmodernističkim krugovima, zauzeti stajalište i s uvjerenjem ga braniti smatra se neugodno autoritarnim, dok je biti nejasan, skeptičan i dvosmislen donekle demokratski…“ (Eagleton, 2003.).
Zuppina platforma obznanjena je i jednoglasno prihvaćena na izbornoj skupštini ’07., citiram: „… Vjeran Zuppa iznosi revidiranu radnu i organizacijsku platformu udruge s ciljem intenziviranja aktivnosti i preustroja članstva kako bi ona prerasla u akademiju za umjetnost i društveno-humanističke znanosti, a u cilju izrade Deklaracije o artikulaciji kulturnog prostora te daljnjih aktivnosti na artikuliranju kulturnih politika.“
Razne su okolnosti dovele do toga da izostane rezultat njegove inicijative. Zuppa je većinu ovih zamisli u međuvremenu uspješno plasirao u širi društveni kontekst, a njegove ga zasluge i pozne godine svakako alimentiraju od zamjerke neizvršenim obećanjima. Izostala je šira podrška, mudroslovlje njegovih ‘dvanaest stolica’ nikada nije zaživjelo, Kairos je obavio svoje. U izvještaju iz ’12. o aktivnostima u svojem mandatu Zuppa svoj „neostvareni cilj objašnjava zamorom. Ističe kontinuirani nedostatak sredstava za osnovnu logistiku. Uz ostvareno nedostaje jače medijsko prisustvo. AM mora odgovoriti autoritetu imena i postati radna. Također se čini da se posljednje dvije godine brod nagnuo na jednu stranu – prevladale su aktivnosti galerije što je posljedica pomanjkanja drugih aktera.“
Unatoč zasluženoj laudaciji prisutan je osobni dojam da smo u njegovoj ostavštini baštinili i decentno ‘ispruženi jezik’. Jačem medijskom prisutvu zacijelo nije pridonjela intrigantna činjenica da, iako silno eksponiran u svojim mnogobrojnim istupima, svih tih godina ni jednom riječju u medijima ne spominje AM – ikada. Suprotno navodnom autoritetu svog imena ostala je ona od njega zatajena, nekako za kućnu upotrebu.
Slika 10/ ‘Kasno je biti pesimist’, izložba Ivana Čižmeka (2010) / Zuppa, Čižmek, Polak
Istini za volju nove prostorne pogodnosti doista su nagnule brod na jednu stranu, ničijom krivicom, radije nečijom zaslugom. Ranije pripremani preustroj aktivnosti te atraktivni novi galerijski prostor u prizemlju omogućili su intenzivno planiranje niza izložbi i akcija. Prve izložbe relaizirane u toploj sezoni ’08., Miljenka Stančića u srpnju te Ljube Ivančića u listopadu, dovele su u članstvo Mladena Lucića, Ninu Ivančić, Ivana Čižmeka, Antuna Vujića, Antu Rašića, Marinu Viculin, Dejana Jokanovića – Toumina… Djelatni su pojedinci od samog začetka jedini vis vitalis akademije, pa tako i njene galerije. No, uz dužnu zahvalnost nizu zanimljivih epizodista, poput Radovana Beka, njezinu energiju, koncepciju i postignuća zahvaljujemo malom broju trajnih, beskrajno upornih meritornih entuzijasta koji gotovo bez ikakvih sredstava magijaju izložbu za izložbom. Damir Sokić, Gordana Bralić i Tanja Škrgatić, ‘Roko i njegove sestre’ kako ih volim nazivati, od samog su početka spiritus movens – i ne samo galerije.
Slika 11/ Stevan Luketeić, izložba (2017) / Sokić, Škrgatić, Bralić
Na skupštini ’09. entuzijazam pojedinaca formaliziran je odlukom o uspostavi galerijskog vijeća, citiram: „Galerijsko vijeće AM sastoji se od pet članova. Tri člana biraju se iz članstva AM i to Roko Sokić, Mladen Lucić i Božo Majstorović. Jedan član bira se kao predstavnik pridruženog člana AM Instituta za suvremenu arhitekturu, i to Nikola Polak. Jedan član bira se kao predstavnik pridruženog člana AM Instituta za suvremenu umjetnost, i to Janka Vukmir“.
Stančić, Ivančić, Richter, Feller, Kožarić, Seder, Galić, Čižmek, Demur… promišljen koliko i efektan entrée probirom autora koji se, kako je zapisano u preambuli AM, temelji na premisi moderniteta koju zastupaju oni djelatni pojedinci “ koji nastoje modernitet razumjeti upravo iz njegova latinskog korjena – modus – mjera koja se ne smije prekoračiti, odnosno – modo – uskladiti s vremenom.“ U prvih deset godina djelovanja, Galerija AM ponudila je kulturnoj javnosti sedamdesetak izložbi, zavidnu brojku koja progresivno dobiva na značaju s obzirom na veliki broj mladih umjetnika koji su dobilu priliku za predstavljanje svojeg rada. Tih godina razvijena je uspješna kružna suradnja na relaciji Pula – Split – Zagreb s razmjenama izložbi. Gostovanje naše izuzetno zapažene izložbe ‘Moderna (post) moderna’ u Galeriji umjetnina u Splitu u prosincu ’09. dugujemo Boži Majstoroviću koji će, u kratkom ali intenzivnom vremenu, također ostaviti trag te naslijeditii Zuppu na čelu akademije. Zamrzavanjem aktivnosti naslonjenih na članove koji su se povukli iz aktivnosti ili jednostavno odustali, njegov se izbor nametnuo kao logično rješenje. Osobni razlozi skratili su mu djelatni angažman. Poštujući njegov puni mandat, AM je ’15. na čelo izabrala agilnog, glasnog, beskompromisnog, no ponajprije umjetnika od formata Damira Sokića. U njegovom trajućem mandatu napokon popušta hibernacijski stisak, oživljavaju se neki stari projekti i pokreću nove zamisli.
Slika 12/ Mladen Stilinović, izložba (2017)
Ove aktivnosti stvaraju i trajnu dodanu vrijednost. Umjetnici koji izlažu doniranju jedno djelo čime AM popunjava fundus svoje kolekcije. No jedna druga kolekcija izaziva znatiželju akademije. Sokićevo prisno poznanstvo sa Omerom Hađiomerspahićem, začetnikom i voditeljem internacionalnog kulturnog projekta Ars Aevi/Muzej suvremene svjetske umjetnosti – Sarajevo, urodilo je idejom da se prije otvorenja budućeg zdanja cjelokupnu zbirku do sada prikupljenih umjetnina po prvi puta predstavi izvan Sarajeva upravo u Zagrebu, u Klovićevim dvorima. Pokojna Marina Viculin, tada ravnateljica institucije, prigrlila je ideju da bi na sastanku u Sarajevu ’12. radna grupa AM u sastavu Bralić, Sokić, Škrgatić, Viculin predstavivši projekt dobila službenu privolu i podršku. Paralelno tom događaju zamišljeno je da INSA prezentira projekt muzeja arhitekta Renza Piana u prostoru Galerije AM.
Slika 13/ Ars Aevi depo, Sarajevo Slika 14/ AM u Ljubljani (2018)
Izgradnju tog muzeja u cijelosti financira talijanska vlada dok iza cijelog projekta Ars Aevi stoji EU. Stoga bi ovakva međunarodna inauguracija zbirke imala grandiozne kulturne i ostale promotivne vrijednosti za Zagreb i Hrvatsku. No osnovni motiv AM bio je bar donekle kompenzirati sramotnu činjenicu da Hrvatska nikada nije reagirala službenom donacijom svojih umjetnika, što je u drugim zemljama postizano organiziranjem donatorskih izložbi koje su punile kolekciju Ars Aevi. U tim se kolekcijama individualnom inicijativom našlo svega nekoliko hrvatskih umjetnika, među kojima i članovi AM Goran Petercol i Dejan Jokanović – Toumin.
Slika 15/ Ljerka Šibenik, izložba (2018) Slika 16/ Goran Petercol, izložba (2018)
Odgađano useljenje Šenoine višestruko je utjecalo na intenzitet aktivnosti, pa su tako i dvije akademijine ekstenzije, INSA i zaklada Lončarić bile na višegodišnjem čekanju. Izvršni odbor AM prihvatio je ’03. prijedlog o osnivanju Instituta za suvremenu arhitekturu (INSA) kada se osiguraju prostorni i financijski uvjeti za njegov rad. Na redovitoj skupštini održanoj iste godine donjeta je „odluka o osnivanju Instituta za suvremenu arhitekturu, kao privatnog instituta. Predlagač Nikola Polak zadužen je za pripremu osnivačkih akata te saziv upravnog vijeća instituta u osnivanju.“ Upravno vijeće koje su činili arhitekti akademik prof.dr. Boris Magaš, prof.dr. Nikola Filipović, prof. dr. Marijan Hržić, prof. dr. Ivan Juras te prof. dr. Bruno Milić na konstituirajućoj sjednici prihvatilo je pročišćeni tekst statuta ožujka ’06. anticipirajući neposredno useljenje, time i početak rada. Nedostatak financijskih izvora ostavio je ovu kvalitetnu zamisao na čekanju do danas.
Ustanova zaklade jedna je od osnivačkih programskih postavki AM. U posljednjem kao i uvijek gustim proredom pisaćom mašinom ispisanom pismu, datiranom dva dana prije odlaska, Davor Lončarić rukom u post scriptumu poput slutnje dodaje: ”Neukusno, koliko i mudro, jest podsjetiti članstvo da se u oporukama sjeti akademije…” Njegovom iznenadnom smrću zatekli smo se već 98′ u poziciji mogućeg nasljednika ostavštine za koju se obitelj Lončarić borila sudskim putem, povratu nepoznatog broja oduzetih zemljišta i nekretnina. Oporuku, koja slijedi želje njegovih roditelja Vere i Nikole, sud je u ostavinskoj raspravi ’01. prihvatio kao valjanu, da bi je daljnja rodbina temeljem neuračunjivosti neuspješno osporavala u dugotrajnoj građanskoj parnici. Ostavinska je rasprava u nadležnosti suda u Rijeci stoga bila u mirovanju sve do ’15., a cjelokupni proces napokon je dovršen ove godine. Akademija je punopravni nasljednik, ostavinu je moguće kapitalizirati pa se zaklada napokon može ustrojiti i započeti svoje djelovanje u duhu namjera formuliranih u oporuci pri čemu se odnosi s AM te INSA-om uređuju posebnim sporazumom.
Susljedično tome reanimira se INSA, pa je u idućoj godini već planirano pet arhitektonskih izložbi strukturiranih po sličnom principu i na istoj premisi moderniteta: jedan bard, desetak junoša. Također, INSA će zajedno sa AM izdati zbornik radova Davora Lončarića, riznicu genijalnih teorijskih tekstova iz raznih područja te crteža i odabranih arhitektonskih projekata pod skupnim nazivom ‘Trenutno uživanje’. Naslov je to teksta u kojem je Lončarić bio obavio teorijsko fundiranje Nove oblikovateljske prakse osamdesetih: “Naša oblikovateljska praksa bit će izlaganje onog što želimo da nam postane označiteljem, djelatnosti Subjekta, koji duž područja kojim djeluje upisuje svoj distinktivni trag, koji će nas, u simptomatskom čitanju, nepogrešivo odvesti počinitelju” (Dometi 11/1980).
CODA
Cjelokupan civilizacijski proces se može promatrati kao naknadno
nadvladavanje razdoblja katastrofa. Kada se duže vrijeme ništa ne
događa, nastaje lažni mir. U tom smislu se može reći da mi živimo u
dobrom razdoblju – biti budan je danas imperativ vremena.
Peter Sloterdijk (2011)
Slika 17/ Eugen Feller: ‘Retrospektiva’, izložba (2014)
Planovi? Promjena je konačna i drastična, doba je prozirnosti i privida, rijetke su uporišne točke, modernitet je jedna od njih. Planovi iziskuju stabilno trajanje, ono izostaje. Planovi su stoga nekorisni. Na djelu su posve nove strategije, plastični argumenti, fleksibilni instrumenti, refleksne interakcije, izmješteni prostor akcije. „I sami smo krivi za usamljenost mladih naraštaja. Dali smo im kulturu bez konkretnosti, isčupali im korijenje.“ mudro zapaža Papa Bergoglio. Ovoj ‘rastresenosti u vremenu’ odupire se prezent kao vrijeme bez trajanja – infinitezimalni trenutak kojem je konstanta jedino pažnja – ‘biti budan’ – koja je onda prisutnost. Izgubimo li tu prisutnost izostati će trajni rad na djelu, sam smisao moderniteta – neovisno o alatima koji neprestano pristižu. Dolazeći nasljeđuju ovu Prisutnost, to neprekidno trenutno uživanje, neprekinutu nit kojom će i dalje plesti most između Ničega i Nečega.
DESERT
Za gladne oči: Sloterdijk, Peter: Svoj život promijeniti moraš, Sandorf 2015.
Za gladne uši: Miles Davies & John Cotlrane, The Final Tour: The Bootleg Series , Vol. 6, Columbia Records 2018.
Nikola Polak, rujan 2018.