Svaki dokument civilizacije ujedno je i zapis o barbarstvu
Walter Benjamin
PROLOG: LIMES I LIMEN
Postmoderna je napučila zgarišta moderne mnogim opsjenama i avetima, poput kraja povijesti, smrti politike i nepotrebnosti univerzalnog. Uistinu povijest, življa i opasnija nego ikad, svojim sve okrutnijim recidivima samo naplaćuje narasle kamate pola milenija kolonijalnog imperijalizma; politika prisiljena navodnim dokidanjem Velikih priča na transgresivnu incestuoznu vezu sa sestrinskom kulturom, ‘izgubivši spol’ prerušila se u kulturnu politiku i postala amorfni plasticitet u razuzdanom neuromarketinškom svijetu spektakla, ‘ono neodređeno’ koje se odreklo svoje portage za svijetom slobode i pravednosti u navodno nehijerarhičnom svijetu lišenom univerzalnih istina.
‘Sebični gen’ utjerao je ljudsku vrstu u interesnu zajednicu presudnu za njegovo preživljavanje, brak s ekonomijom, da bi potomstvo iz te veze koristio za marno odrađivanje obiteljskih zadaća: kultura je provodila sve uspješnije nasilje nad prirodom pronalazeći za njega uvjerljiva opravdanja u napretku i civilizaciji; politika se brinula isporučiti sve učinkovitije instrumente moći koji će kulturi trajno čuvati njene uspješne okvire i alate. Razmjere štete koju će činiti neželjeni višak preostao iza ove transakcije sebični gen nije mogao predvidjeti. Posljedice postupaka nužnih za perpetuiranje njegove evolucijske uspješnosti zaplesti će njegove nositelje u samorazarajuću bitku između tvoritelja Erosa i razoritelja Tanatosa koju trgovac Hermes izaziva kada njegova oikonomia sučeljava kulturu s prirodom.
U grčkoj kozmogoniji uz Kaos, Zemlju i Bezdan, Eros je prvi od bogova, bog ljubavi, stvaralački princip, sustvoritelj kozmosa i začetnik ljudskog svijeta; eros je stoga “ponesenost koja nekoga, kao njegovo bitno životno obilježje neposredno pokreće na djelovanje s ciljem zbiljske izmjene svijeta”. Hermes, vispreni bog granice i prijelaza, slobodno se kreće između svjetova smrtnih i besmrtnih i vodič je duša u zagrobni život koji pri tome poslu nadzire sinove tmine i noći blizance Hipnosa i Tanatosa, San i Smrt. On je bog trgovine i razmjene koja potire granice i prelazi pragove. Njegovu moć nad nama najbolje opisuje kerykeion, krilato žezlo obavijeno zmijama: on naime zna kako zavesti naš reptilski mozak navodeći ga na ‘vječnu igru s Dionizom’. Evolucijska nadarbina u kojoj vrebaju agresivnost, dominacija, krutost, opsesija, kompulzivnost, obožavanje, pokoravanje, seks, strah i pohlepa, taj naš ‘prvi mozak’postavlja nam limes i limen – granicu i prag. Najmlađi bog grčkog Panteona, bog užitka, poticatelj i kreator ekstaze – stoga važan za umjetnost i literaturu – jedini umije zavarati naš atavistički strah od nelagode, nesigurnosti, boli i smrti. Razdvojivši sigurnosti od opasnosti, razdvajajući užitak od boli, upadamo u Hermesovu stupicu razmjene: u ime sigurnosti potiremo granice, u ime užitka prelazimo prag, spremni zaplesati s Tanatosom.
Za razliku od pauna koji svoje čarobno perje izlaže pogledu grabežljivaca da bi privukao ženku, pa njegova opasna strategija razmjene rizik od smrti nadoknađuje koristima u parenju, naš je sebični gen svoju strategiju razmjene proširio na ukupnost života. Ova razmjena – u koju je upregnuta sva ekonomija – nalaže rad na prirodi koji povratno proizvodi kulturu koja se, zahvaljujući upravo okolnostima u kojima se odvija taj rad, nužno rascjepljuje u nasilje i proturječnost: ona gradeći uništava i prirodno i stvoreno ali ponajviše samog stvaraoca jer “naša borba za stjecanje vlasti nad prirodom podrazumijeva potencijalnu katastrofalnu vladavinu nad sobom, s obzirom da se mi, u borbi za civiliziranost, odričemo svojih nagona” kaže Nietzche. Potiskivanje jednog nagona uvijek će pojačati drugi. U neprekidnom skeniranju okoline pri svakoj promjeni statusa koji remeti sigurnost, bilo to naše fizičko ili društveno stanje, nagon za sigurnošću će nadjačati. U ime sigurnosti, u ime užitka koji stvara privid sigurnosti, spremni smo rušiti granice i prijeći prag: odreći se stvarne sigurnosti, odreći se čak i slobode. Spremni smo na svekoliko pornografiranje svijeta.
Slika 1/ Hermes promatra Hipnosa i Tanatosa dok nose Sarpedonovo tijelo, vaza, 515 p.n.e.
EKONOMIJA DRUGOG
Stereotipi nastanjuju tijela i umrtvljuju um
Michel Foucault
Stvaranje tvorevine poznate kao civilizacija izravna je posljedica kanaliziranja ljudskih nagona u alternativne aktivnosti, kao što su umjetnost, trgovina i intelektualne aktivnosti. Pritisak naraslih organizacijskih moći moderne da se svaka osoba odrekne jednog dijela svoje seksualne slobode za ‘društveno dobro’, kako bi civilizatorsko nametanje pravila i odredbi smanjilo društvenu neorganiziranost i povećalo gospodarsku i artističku proizvodnju članova putem psihološkog mehanizma poznatog kao sublimacija, uočio je Freud. No, represija seksualnog nagona nije bez posljedica za sublimirajućeg pojedinca. Odvajanjem razuma od osjetila prekinuta je njegova veza sa stvarnim životom bića, razum je lišen života, tijelo nastanjuje život lišen smisla. Tijelo, kao i život, ukazuju se kao puka materija, plasticitet podložan trajnoj manipulaciji. Uzburkan i neoblikovan, osjetilni život, napušten od usložnjenog i apstraktnog razuma, ostaje prepušten instinktima, a kada se pokaže da su osjetila jedini preostali izvor saznanja onda neprekinuta potraga za ugodama i užitcima tka halju senzacionalizma, odoru koju na sebe navlači svijet spektakla. “…Što je više razum razdvojen od tijela, to se više tijelo rastvara u besmislen osjećajni nered. Što razum postaje apstraktnijim, to su manje ljudi sposobni živjeti smislen život. Dakle, to u većoj mjeri moraju pribjegavati bezumnim osjećajima kako bi sami sebe uvjerili da postoje. Orgija je naličje oratorija… …kultura niukoliko ne razvija skladno naše snage, nego nas vodi onome što Freud naziva stanjem ‘trajne unutarnje nesreće’. S tog stajališta plodovi kulture nisu u tolikoj mjeri istina, dobrota i ljepota, koliko krivnja, sadizam i samorazornost.”(Eagleton 2000). Moderna nije izmislila represiju spolnog nagona, ona je samo razotkrila njene mehanizme, objasnila njihove korijene i pokrenula njihovu aboliciju.
Ljudska spolnost ujedno je i prva ekonomija. Spolni užitak, isprva cijenjen zbog osjećaja ugode koji implicira, kasnijim saznanjem da se pomoću snošaja može stvoriti novo ljudsko biće, pretvora se u iznimno moćnu, ‘svetu stvar’. Kao posljedica moguće proizvodnje vrijednosti uspostavile su se dodatne mjere reguliranja poput braka, srodstva itd., neophodne da bi se uspostavila vlasnička prava nad spolnim užitkom te pravila njegove prodaje i razmjene, razvidna u svim kulturnim zajednicama. ” Ženska nevinost cijenjena je u onim društvima u kojima mladi muškarci mnogu ostvariti materijalnu dobit (u obliku miraza ili nasljeđa, ili socijalnog statusa) kroz zavođenje i oplođivanje mlade žene koja je spremna za udaju. Djevičanstvo je, stoga, na cijeni, a adolescentima se uskraćuje predbračna spolnost. Ovo svođenje spolnosti na brak predstavlja poticaj mladim muškarcima za postizanje društvenog statusa i kapitala koji će im omogućiti da se ožene” (Pinkerton, Abramson, 1998.) To je, k tome, još jedan razlog za zabranu adolescentske masturbacije. Ako je naime seksualni užitak poticaj za brak, onda masturbacija kao akt samozadovoljavanja izlazi iz društveno dozvoljeniih okvira – što nas još jednom vraća Freudovoj postavci da seksualna sublimacija potiče ekonomski napredak.
Općenito, jednom ‘privatizirana’ žena postaje ‘vlasništvo’ muškarca, stvarajući eksplicitne granice seksualnog užitka, posebice kad je riječ o začeću. Te se granice mogu smatrati pretečom privatnog vlasništva, jer uspostavljaju diskriminacijska pravila ‘ograđivanja’ (tko kontrolira seksualne resurse) i ‘isključivanja’ (tko ima pristup tim resusrsima). Budući da su obespravljene plodne žene često razmjenjivane (kćeri prodane kao nevjeste), a kako su u stanju proizvesti dodatne resurse (djecu), javlja se potreba za sustavom trgovinskih pravila.
“…U antičkom društvu proletarijat su bili oni previše siromašni da služe državi i stječu vlasništvo, ali su joj služili time što su stvarali djecu (proles = potomstvo) kao radnu snagu…” (Eagleton 2003).
S ove točke gledišta definiranje braka i srodstva jest izravna posljedica uspostavljanja vlasničkih prava nad seksualnim užitkom. Nejednakost među spolovima – jer potiče od urođene razlike u moći koja je omogućila muškarcima kontrolu nad svim visokovrednovanim ‘robama’ – predstavlja društveni arhestereotip. Budući da su “sheme koje pojednostavljuju percepciju i spoznaju, omogućavajući da se informacije iz ljudske okoline uobliče na uniforman i ustaljen način”, stereotipi služe izbjegavanju troška koji nastaje pri naporu uvida, troška u suprotnosti s općim ‘ekonomiziranjem’ osobnog vremena i truda izvan potreba sebične refleksije i zadovoljstva. Prikazujući različitosti među ljudima, ove simplifikacije imaju društvenu funkciju očuvanja osjećaja pripadnosti pojedinca određenoj grupi, čime ujedno postaju konceptualna i diskurzivna oruđa “protiv arbitrarnosti i složenosti multikulturalnog svijeta”.
Moderna je povezana s ‘refleksivnim projektom’ modernog subjekta i stoga je lako objasniti zbog čega je nastanak stereotipa povezan s modernim spojem moći i institucionalno proizvedenog znanja, u krajnjoj liniji politike i kulture. Foucaultovu zamisao da je organizacijska moć nerazdvojno povezana s nastankom modernog društvenog života treba shvatiti komplementarno činjenici da su naši osobni i duboko ukorijenjeni strahovi od transgresije tjelesnih granica ponekad jedini kreatori stereoptipa i time od fundamentalnog značaja za prakticiranje moći. Njegova sociologija tijela (u Nadzoru i kazni te osobito u Povijesti seksualnosti) ukazuje da ova moć, neraskidivo vezana s pojavom modernog društvenog života, nije proizvodila samo moderno jastvo nego i pojam Drugog kao psihološki, društveni i fantazmagorijski ‘ostatak’. Konzekventno, veza između individualnog i socijalnog tijela, ili stanovništva, bila je ključna za nastanak moderne politike: “Stanovništvo se pojavilo kao polje subjektiviteta tamo gdje se administrativna moć nad ljudima primjenjivala putem identifikacije, standardizacije i reguliranja javnog ponašanja i rizika…” (Krivak 2008). Ta vrsta moći – biomoć kao politička tehnologija – ima dvije komponente: znanstvenu kategorizaciju ljudi i disciplinsku moć. Neprestanim intervencijama u život stanovništva moderna država uvećava svoju moć, iz čega Foucault izvodi svoj pojam biopolitike.
U početnom razdoblju kolonijalnih osvajanja nisu još postojali moderni odnosi moći koji bi stvorili određeni korpus znanja. Tek sa Hobsovim Leviathanom i izumom ‘prirodnog stanja’ taj će se korpus početi razdvajati, klasificirati i kategorizirati, stvarajući kulturni eurocentrizam u vidu ekonomske i intelektualne dominacije nastale na specifičnom izvršavanju moći, započinjući time nezaustavljiv proces društvene i kulturne segregacije koja traje i danas. Unutar dvojakog stava o Drugima – najprije ih se idealiziralo kao oksimoronske’noble sauvage’, bića neiskvarena civilizacijom, a potom demoniziralo kao bezrazumne ‘nečiste životinje’- nastaje ‘poprište eskapističkih seksualnih fantazija’ kao opravdavanje dominacije koje povlači konačnu crtu između ‘ljudskog i neljudskog’ i fundira polazišno moralno opravdanje ekonomske eksploatacije. Na razgraničenju ‘čistog i nečistog’ konstituira se onda moderno jastvo, gdje Drugo postaje ostatak jastva, a oni s druge strane te granice obitavaju u onečišćenim mjestima i nužno su predmetom prostorne segregacije i moralnog čišćenja.
Imenovanje bolesnog i zdravog umjetno proizvodi granicu između ‘nas normalnih’ i ‘njih devijantnih’, a proglašavanje društveno prihvatljivog ponašanja nužno razdvaja nas dobre od njih zlih, nas lijepe od njih ružnih, nas pravovjerne od njih nevjernika. Negativne stereotipe kao osnovu za prakticiranje moći najčešće proizvode unutarnji a ne izvanjski, nametnuti strah. To je strah od dodira mog vlastitog tijela sa ‘zaraženim tijelom’, ‘tijelom razlike’ i ‘prljavim mjestom’. Doista, postoji čvrsta veza između našeg straha od drugih i neprekidne fascinacije njima, veza između Drugog i djelatne moći. Premda je opsesija ‘društvene higijene’ u većoj mjeri psihološki a ne politički ili društveni fenomen, manipulacije njome eklatatntno su političko oružje društvene represije ali i, kako to uvijek biva, reaktivno oružje društvenog protesta, pobune ili, konačno, subverzije. Stereotipi najčešće nastaju zbog straha od prekoračenja granice vlastitog jastva te je stoga njihov nastanak najčešće povezan s idejom da će nas “drugi” na neki način zaraziti svojim tijelom. Takve predrasude tek naknadno postaju izvorima društvene i prostorne segregacije: one obilježuju tijela i u njih upisuju razliku. Drugi je prisutan samo kao vlastito utjelovljenje, kao izvor potencijalne kontaminacije, simbolički okužen. Zanimljivo, u tom kontekstu će se objašnjavati i opsceno: najprije od lat. Caenum: prljavština, nečist ili izmet, a o čovjeku: gad, smrad, niski stalež; zatim obscenus: blatan, kaljav, ružan, pa onda: bestidan, sramotan, ali i zlokoban (sic!). Od pojave Moderne do današnjeg dana takav Drugi, tijela oskvrnuta biljegom nekog ‘deformiteta’, neprekidno će se reinkarnirati u sferama dviju presudnih društvenih i psihičkih relaksatornih odušaka: umjetnosti i pornografiji.
Slika 2/ Marcel Duchamp, Fontana, 1917.
Slika 3/ Piero Manzoni, Umjetnikov izmet; sadržaj 30 g; očuvano svježe; proizvedeno i pakirano u svibnju 1961.
TIJELO KAO MEDIJ: PORNOGRAFIRANJE UMJETNOSTI
Uvjereni smo da je ljubav – sentimentalizam i putenost – najneprirodnija stvar na svijetu.
Jedina stvar prirodna i važna je koitus, cilj kojeg je futurizam naše vrste…
Filippo Tommaso Marinetti: Samo rat može očistiti svijet, 1915.
U različitim avangardnim pokretima i umjetničkim eksperimemntima od građanske ideje ljepote preostaje jedino ‘ljepota svakovrsne provokacije’. Na jednom je polu potpuna negacija tjelesnosti koja zaokuplja apstraktnu umjetnost: iako je to teritorij nadvladavajućeg Ratia od Picassa do Pollocka, od Maleviča do Rothka, od Duchampa do Fontane, stvaralački impulsi i pozadinske djelatne snage ipak su sirovije emocije umjetnika. Na suprotnom polu je oslobođena, iracionalna tjelesnost: umjetnost više ne odražava zamrznutu harmoniju prirode već njenu plastičnu kaotičnost, ne iskazuje smiraj nego nemir, ne ostaje na površini nego raskapa dubinu Drugog: motrište drugih očiju, arhaično ili ezoterično, porive iz podsvjesti i svijeta snova, imaginarij mentalnih bolesti, drogom inicirane psihodelije, transgresiju materijala, izmještaj ili deformaciju svakodnevnog predmeta. Obje ove procedure ujedinjuje energija protesta uperena protiv licemjerja i kiča uređenog ali moralno i politički ‘ispražnjenog’ građanskog društva: “svakidašnja egzistencija postala je toliko otuđena i banalna da je može protresti samo doza onog dijaboličkog. Kad život postane otrcan i nezanimljiv, umjetnost se osjeća prisiljenom sklopiti pakt s vragom, posežući za ekstremnim i neiskazivim kako bi postigla željeni učinak. Ona mora nadići istrošene konvencije čineći to režanjem, na ikonoklastičan, sotonski način, mora prisvojiti resurse egzotičnog i ekstremnog. Demonska umjetnost želi razoriti našu malograđansku dopadnost i probuditi našu potisnutu energiju. Na taj način, možda bi se iz zla moglo otrgnuti nešto dobroga… …Od Charlesa Baudelaira do Jeana Geneta, umjetnik je sudionik u kriminalu, ludosti, štovanju vraga i subverzivnosti, čime se zgodno previđa i zaobilazi činjenica da je dio modernističke umjetnosti također prazan” (Eagleton 2010).
Literarne fascinacije iskovatelja termina modernite Baudelairea ružnoćom i zlom ili kleptomana Geneta svijetom homoseksualaca i muškom prostitucijom samo su djelić modernog stvaralaštva koje crpi iz umjetničkog imaginarija pod etiketom Physica Curiosa: uzvišena ružnoća romantizma, rugobnost i disfiguracija tijela, prokletstvo satanskog, tjelesna izobličenost, secirani kadaveri, propadajuća tijela žrtava rata, bolesti i gladi, devijacija rase ili spola, Drugo… dugačka je lista motiva i tema s onu stranu estetskog, koji su hranili modernu literaturu i umjetnost elementima socijalne kritike ali i prevratničke provokacije koja trijumfira u pokliču avangarde: “Sloboda: DADA, DADA, DADA. Rika gustih boja, pometnja suprotnosti i svih proturječja svijeta, grotesknog i zbunjujućeg… …bilo što stvoreno gađenjem, sposobno da se pretvori u negaciju obitelji, je DADA; protest sa šakom ukupnog bića nadvijenom nad razarajućom akcijom, priznanje svih sredstava, potisnutih do sada doličnim seksom u interesu lakog kompromisa i dobrih manira: DADA…” (Tristan Tzara 1918.)
Ne iznenađuje da zbog razočaranja dvjema svjetskim klaonicama i susljedičnim komunističkim i fašističkim revolucijama avangardno ponovno osmotski pripušta tjelesno i realizam: u postkolonijalnoj/postmodernoj umjetničkoj praksi egzistirat će usporedno najprovakativniji umjetnički eksperiment i oživljavanje visoke umjetnosti figuracije, sve ono što Jencks sažima u realistični, metafizički, alegorijski i narativni klasicizam. Povratak realizma u umjetničkom – fotorealizam, precizionizam, hiperrealizam, psihološki realizam – bio je vrišteći znak nestanka realizma u svjetovnom: “ono što nitko nije mogao predvidjeti jest da je sama zapadna civilizacija bila na rubu da postane nerealistična. Sama stvarnost sada je uključila nerealizam, jer se kapitalističko društvo u svakodnevnom djelovanju sve više počelo oslanjati na mit i fantaziju, izmišljeno bogatstvo, egzotiku i hipebole, virtualnu stvarnost i puku pojavnost… …to je bio jedan od korijena postmoderne. Ona počinje kada se više ne radi o tome da se posjeduju informacije o svijetu, nego kada je svijet postao informacija…” (Eagleton 2003). Između Pariškog svibnja ’68 i pada Berlinskog zida ’89 nastala su sva utemeljiteljska djela teorije kulture: Lacan, Levi-Strauss, Althuser, Barthes, Foucault, Kristeva, Derrida, Baudrillard, Habermas i Jameson otvorili su sve ključne pore hedonističke i trome postmoderne drušvene tjelesine u tom drugom prevratničkom razdoblju ventičenta. Za razliku od avangardističke provokacije s naglaskom na prevratništvo revolucionarnog, provokacija kulturne teorije s naglaskom na tranzicijsko “podsjetila je ljevicu na sve ono čemu se rugala: na umjetnost, užitak, rod, moć, senzualnost, jezik, ludilo, požudu, duhovnost, obitelj, tijelo, ekosustav, nesvjesno, etnicitet, životni stil, hegemoniju. A to je, prema svim procjenama, tvorilo velik dio ljudske egzistencije…” (Eagleton 2003)
Slika 4/ Richard Estes, Telefonske govornice, ulje na platnu, 1968.
Slika 5/ John de Andrea, Akt, poliester ,1983.
Nastala unatoč hladnom ratu i nuklearnoj prijetnji, eksplozija seksualne revolucije – koja je tako drastično raspolutila stoljeće u šezdesetima – nije proizašla iz optimizma poratnog svijeta, rastakanja imperijalističkog svijeta ili borbe za građanska prava, ni izobilja koje je nudila uspješnost tehnologizacije svijeta jasno ocrtana u apoteozi slijetanja na Mjesec, niti početka izgradnje McLuhanovog globalnog sela lansiranjem Telstara: njeno eksplozivno punjenje bili su Kinseyevi izvještaji o muškoj i ženskoj seksualnosti, a njen detonator kontracepcijska pilula. Osvještenje razbijenim tabuima i nestanak straha od začeća omogućili su jedan kratki period dubokog udaha, duhovne slobode omogućene tjelesnom, destigmatizaciju seksualnosti, spola i izbora. Kratko nevino djetinjstvo postmodernog čovječanstva brutalno je prekinuto strahom od AIDS-a, obnovljenim društvenim pritiskom protiv slobodne ljubavi i promiskuiteta u korist monogamnog i prokreacijskog seksa.
Do tih šezdesetih modni su trendovi bili konsolidirani, uvijek naslonjeni na etabliranu umjetnost, pri čemu su marketing, oglašavanje i mediji samo jednodimenzionalni pojačivači. Pojavom pop – arta na djelu je sindrom izvrnute čarape: prikazi i znakovi iz svijeta trgovine, proizvodnje i medija postaju predmet i tema umjetničkog eksperimenta, sljubljujući napokon provokaciju i konzumaciju u beskonačnom lancu masovne kulture. Nije samo komercijalno sve što je zanimljivo već je zanimljivo ono što je komercijalno. Nestajanjem koherentnih schemata, masovni mediji i propaganda ne služe više kao pojačivači nego sami postaju proizvod/roba na globalnom tržištu masovne kulture: započinje dominacija marketinga. Umjesto da stratificira, moda vertikalizira, nije više klasna ili trendovska nego klanovska i izborna, ona više ne pripada društvenim slojevima nego označava i ističe različitost društvenih grupa, samo ponekad pojedinaca. Multikulturalno društvo utemeljilo se na subkulturama jer se Drugo neprestano umnaža, rascjepljuje, razdjeljuje i mijenja. Zato je potrebno dodatno isticanje razlika i pripadnosti grupama, uvjerenjima ili izborima, izražavati se dalje i dublje od mode i potrošnje: za takvu eksplikaciju posljednje ‘čisto platno’ koje preostaje ljudsko je tijelo i njemu pridodana seksualnost.
Pridodana, a ne inherentna na način kako tu temu otvara teoretičarka umjetnosti Jacquelin Rose u svojem eseju ‘Seksualnost u polju pogleda’ (1986.): “Opisujući djetetov težak put u zreli seksualni život Freud naglasak stavlja na problem’promatranja’. Seksualnost je manje u sadržaju viđenog a više u subjektivnosti promatrača, u odnosu između onog gledanog i razvoja seksualnog znanja djeteta. Odnos promatrača i scene uvijek je onaj podvojenosti, djelomične identifikacije, ugode i nepovjerenja. Kao da je Freud pronašao najspretniju analogiju za problem našeg identiteta kao ljudskih subjekata, u pogreškama promatranja ili u nasilju koje se može činiti nad nekim prikazom kada se taj nudi pogledu. Za Freuda naši seksualni identiteti kao muški ili ženski, naša vjera u jezik kao istinit ili lažan i naša sigurnost u ponuđeni prikaz kao perfektan ili oštećen, samo su fantazije. Ovi arhajski momenti uznemirene vizualne reprezentacije, te uznemirene scene, koje su izražavale i remetile naše pipkajuće saznavanje u prošlosti, mogu sada biti reciklirane kao teorijski prototipi za ponovno uznemiravanje naših izvjesnosti. Stoga je jedan od glavnih poriva u umjetnostima koje danas adresiraju prisutnost seksualnog u prikazivanju – razotkriti učvršćenu prirodu seksualnog identiteta kao fantaziju i, istovremenom gestom, uznemiriti, prekinuti, razbiti vizualno polje pred našim očima…”
Camp – za razliku od pretenciozne manipulativnosti kiča – predstavlja u tom kontekstu oblik senzibiliteta kojim se seriozno pretvara u frivolno. Camp je ljubav za ekcentrično, za stvari koje su ono što nisu. Pojavom na početku ventičenta definirao se kao razmetljiv, pretjeran, teatralan i ženskast, sedamdesetih evoluirao u “banalno, luckasto, razmetanje tako ekstremno da ima perverzno sofisticiranu draž”, da bi mu konačnu etiketu ‘šokantni višak’ dala Susan Sontag koja kaže: “Camp je trijumf obospolnog stila, izmjenjivosti ‘muškog’ i ‘ženskog’, ‘osobe’ i ‘predmeta’, ali sav stil, odnosno smisalica, na koncu je obospolan. Život nije stilski. Nije ni priroda…” (Sontag 1964.) Camp nije mjerljiv ljepotom nečega nego količinom artificijelnosti i stilizacije, ne definira sebe kao stil nego kao sposobnost razmatranja stila drugih, nikako ne direktan, uvijek indirektan. Da bi bio Camp, objekt mora posjedovati nešto pretjerivanja ili marginalnog aspekta, ali i nešto vulgarnosti čak i kada seže za profinjenošću. Camp se sa predmeta širi na osobe, koje, poput Camp objekata moraju posjedovati element pretjeranosti ‘uperen protiv prirode’, u rasponu koji omeđuju Bowie i Liberace kao dvije ‘estetske’ suprotnosti.
Čak će i rugobno postati Camp samo kada je pretjerivanje nevino, a ne kalkulirano. Recentno ružno je namjerni napor suvremenih umjetnosti i društvenih konvencija. Dok je kič bio laž u odnosu na visoku umjetnost, današnje namjerno neoruglo laž je u odnosu na Drugo koje je Camp ukus nastojao iskupiti. Izražavanje protesta protiv transgresivnih praksi društvene segregacije sredstvima transgresije prema vlastitom tijelu izaziva paradoksalno samoisključivanje: dok se avangarda isticanjem ružnoće nastojala kritički izdizati i razlikovati od buržujskog malograđanskog ukusa i kiča, ova nova apoteoza ružnoga, osobito body art i slični zahvati na vlastitom tijelu, služe kako bi se približili drugima isključenima, onima koji su sjedinjeni u svekolikom konceptualnom i funkcionalnom naporu ‘uključivanja isključenoga’.
Punk supkultura razvija se sedamdestih kao nonkomformistička, antiautoritarna, antikonzumeristička, podržana etikom samodostatnosti, okrenuta direktnoj akciji, pokrivajući sav politički spektar između lijevog i ekstremne desnice pa do apolitičnog horror punka: jednom rječju bricolage modsa, rokera, svih poratnih mladalačkih supkultura ‘povezanih popikanim rajsnedlima’. Moda osobito ističe specifikum: frizure, odjeća, kozmetika, tetovaže, nakit i tjelesne modifikacije služe kreiranju novog kulturnog prostora za androgenost kao neutralno rodno izražavanje, ali i sve vrste, pa i pretjeranog, izražavanja spola.
Slika 6/ Noomi Rapace kao Lizbeth Salander u filmu Muškarci koji mrze žene, Niels Arden Oplev, 2009.
Slika 7/ Divine u filmu Pink Flamingos, John Waters , 1972.
Svojevrsni predšasnik punk kulture, radikalni trash-film ‘Pink Flamingos’ (1972.), kojeg LBGT zajednica i njeni teoretičari slave kao vodeći uradak queer kulture, notoran zbog pretjeranosti, profanosti i frivolnosti – jer forsira krajnje revoltirajuće scene temeljene na egzibicionizmu, voajerizmu, sodomiji, masturbaciji, prežderavanju, povraćanju, silovanju, incestu, ubojstvu, kanibalizmu – preliminarni je eksponent ‘abject-arta’ . Paradoksalno, punk žena izražava svoj otpor ženstvenom kao estetskom istim ‘grubim i provokativnim’ sredstvima ‘transfiguracije’ kao i punk muškarac, čime se naslanja na abject-art, složeni psihološki i lingvistički koncept kojeg u diskusiju uvodi Julija Kristeva u svojem Powers of Horror (1980). U praksi ‘abject’ pokriva sve tjelesne funkcije i aspekte koji su označeni kao nečisti ili neprikladni za javno izlaganje ili raspravu. Abject ima snažni feministički kontekst jer su ženske tjelesne funkcije osobito ‘zgađujuće’ u patrijarhalnoj zajednici pa su “seks i nasilje prva raskrižja za humanitet, na kojima žena postaje žrtva simboličkog poretka: ‘Ubojstvo majke’i ‘Zabrana Incesta’ preduvjet su za nastanak ljudskog subjektiviteta i formiranje zajednice…”. Ono prvo simboličko je odvajanje djeteta od majke, ovo potonje simboličko je odvajanje majke od djeteta, prema frojdijanskom načelu da “razmjena između djetetova tijela i onih koja ga okružuju, nužna brižnost i njega bez koje bismo umrli, siju sjeme pomamne želje koju nijedno tijelo i nijedan predmet neće nikad zadovoljavajuće ispuniti…” (Eagleton 2000). U tom smislu doista krajnje radikaliziran biti će feministički apel za kibernetskom ženom: ‘bolje biti kiborg nego božica!’
Zastrašujuće su implikacije ove ideje: “…dok Camp androgenom ljepotom ističe element Drugoga u vlastitom spolu, feministički radikalni apel za kiborgom kao poništenjem seksualnog dualiteta – time i dominacije, podvrgavanja, obožavanja – utopijsko je snivanje nade u monstruozni svijet bez spola…”(Eco 2007). Feministički poziv na bespolnu kiborgizaciju čovječanstva bliži nas konačnoj dehumaniziranoj nakaznosti, potpunom ništenju tijelesnosti, završnoj imploziji energija ne više duboko potisnute, nego duboko neshvaćene seksualnosti. Unatoč prisutnosti manje ostrašćene analize patrijarhata kao temelja muške prevlasti i heteroseksualne opresije, pa i Lacanove kolosalne analize seksuacije kao ‘dvostruke kastracije, ženski studiji ostaju opsjednuti razaranjem navodno porobljavajućeg konglomerata ‘kuracpičkajebanje’. Rezultat je tog protivljenja ‘mirenju sa datostima razlike’- u odsustvu njegovog uzvišenije humanističkog nadilaženja – inzistiranje na ukidanju stereotipa ženstvenosti kao muškog klišea, pa i pod cijenu nemogućnosti odgovora na pitanje: što je onda ‘ženstveno samo po sebi’ (Žižek 1996). Odbijanje da se odredi u odnosu na Drugoga vraća ženu Lacanovoj maskaradi. Nudeći izlaz iz biološkog esencijalizma pojam maskarade svakome dopušta biti žena, no tu se ispriječilo neumitno Lacanovo Drugo: ne toliko ono što određuje stvarnost i upravlja našim odlukama, već struktura koja djeluje kao konstututivni nedostatak preko obećanja koje ne može ispuniti. Zato Drugo djeluje kroz neku vrstu opsjene koja se, neprepoznata, zakriva i anestezira kulturom potrošnje seksualnosti izvan seksualnog: kako se ona eksploatira u masovnoj kulturi ili eksponira u umjetnostima, ne samo rječju, slikama, oblicima ili aluzijama, nego često i doslovno.
Novo ‘pluralističko’ potiskivanje obavlja se neprekidno rastućom količinom zamjenskih podražaja. Društvo obilja, ako ne svugdje materijalnog onda gotovo svugdje informacijskog, ‘anđeosko’ je društvo čija se politika svodi na niz perfidnih upravljačkih tehnika s namjerom stvaranja ugode i užitaka koji trebaju pučanstvo držati sretnim. Kao posljedicu vlastite plitkosti ono će proizvesti podražajnu tupost koja će izazvati potrebu za demonskim: ” Iznurena osjetljivost postmoderne kulture više ne pronalazi ništa šokantno u seksualnosti i stoga se okreće zlu ili barem onome što naivno zamišlja zlim: vampirima, mumijama, trulim leševima, manijakalnom smijehu, demonskoj djeci, tapetama koje puštaju krv, višebojnim izbljuvcima…” (Eagleton 2010.). Zbiljsku zebnju nad rugobom svijeta premještamo u domenu zabave i užitka. Jer ima li većeg horora od svijeta zla koji nam se raskošno nudi na svakom ekranu, displeju ili billboardu, od kućnog kina u boravku, preko laptopa u uredu, do hendija u ruci? Pod izlikom da imamo pravo biti informirani više nam se ne postavlja pitanje imamo li pravo ne biti informirani ili birati kako biti informiran. Pomaže li našoj dobroti ovaj dance macabre reality show: prikazivanje ratova, masakra, zvjerstava, ritualnih smaknuća dronovima ili dekapitacijom, nepravdi, pljačke, bolesti, gladi, zločina, perverzije, pokvarenosti, laži, licemjerja, robovskog rada i izrabljivanja djece, svakovrsne manipulacije i sveprisutne neljudskosti u našim životima o kojoj nas vigorozno izvještavaju 24/7?
Slika 8/ Lucio Fontana, Prostorni concept, Čekanje, 1961.
Slika 9/ Brasil, film, Terry Gilliam 1985., DVD Criterion Collection, 132 min.
Nije riječ samo o degeneraciji masovnih medija, jer poput svijeta informacije i zabave i suvremena umjetnost koristi i slavi rugobu, ne više na provokativan način avangardnih pokreta ranog venticenta, nego na način ritualne kvazi-religijske ceremonije karnalne i primitivne prirode, iz koje je odsutan bog. Neki ‘hepeninzi’ ne izlažu samo tjelesne izlučevine, nedopadljivost iznakaženog ili hendikepiranog, već i umjetnici umjesto platna režu svoja tijela povremeno izlažući to krvavo nasilje. No dok umjetnici brane svoju poziciju ističući da time žele denuncirati grozote našeg doba, ljubitelji umjetnosti koji dolaze u galerije na performanse diviti se njihovom iskazu čine to često s neobično živahnom zaigranošću, kao istinski pripadnici ‘blase society’. Brutalno precizan bio je futurist Aldo Giurlano, alias Palazzeschi, kada nas je u svojem pamfletu Protiv boli (1914.) podučio o učinkovitostima ružnoće: “…Preplavite plesnjak mirisom svježih ruža i izazvat ćete kratki isprazni osmjeh; zapuhnite ljude smradom njihovih govana i energizirati ćete ih neobuzdanom radošću …” Nije to više ni Manzonijev konzervirani protest protiv fetiša robe niti feminističko isticanje abjecta. Što ako stoji kao činjenica, koju bismo k tome rado ignorirali, da svom tom odvratnošću, pojačanom žestokom manipulacijom masmedija i umjetničkog tržišta, tom najprije društvenom prihvatljivošću a onda i poželjnošću ‘rastavljanja tijela’ zapravo samo površno egzorciramo vlastitu mnogo iskonskiju unutarnju rugobu koja nas neprestano salijeće – i dopada nam se?
LINGO, SPIN, CELEBRITY I GRINCH: PORNOGRAFIRANJE POLITIKE
The gibberish he talked was Cityspeak, gutter-talk, a mishmash of Japanese, Spanish, German, what have You.
I didn’t really need a translater. I knew the lingo. Every Cop does it….
Rick Deckard u filmu Blade Runner (1982.)
U onome što zovemo postmodernom čini se da su se “kultura, gospodarska proizvodnja, politička dominacija i ideološka promidžba spojile u jedinstvenu cjelinu bez svojstava. Kultura je oduvijek bila pitanje znakova i reprezentacija; ali sada imamo cijelo društvo koje stalno glumi pred zrcalom, koje sve što čini plete u golemi mega-tekst i pomodno oblikuje svaki svoj trenutak u sablastan odraz vlastitoga svijeta koji se stalno udvostručava…” (Eagleton 2003). Postmoderno društvo jest istinski potrošačko društvo, ono je simbolički strukturirana zbilja u kojoj su dostupnost, razmjenjivost i potrošnja postale glavne odrednice postmodernog životnog svijeta. Agonija zbiljskog u postmodernizmu uvjetovana je ovim procesom što ga Heidegger označuje ‘pretvaranjem svijeta u sliku svijeta’. Svu besmislenost takvih simulacruma pokazuje sintagma ‘politička korektnost’. Porijeklom iz komunizma gdje je pogrešno izgovorena riječ prelazila u verbalni delikt, procvala je na američkim sveučilištima devedesetih. U ima zaštite dostojanstva Drugog, potrebe za integracijom i suzbijanjem diskriminacije manjina, u javnom govoru pojavilo se mnoštvo izraza koji su mijenjali uvriježene, mahom pejorativne izraze za pojedince ili grupe. Ovaj orvelovski novogovor s vremenom ne samo da je poprimio totatilarnu auru, nego je proizveo lažnu klimu suosjećanja – u mnogom situacijama jednako uvredljivu – koja je poslužila prikrivanju, a ne isticanju razlika. Kako iskreno i učinkovito govoriti o Drugom, kako ga opisivati, kako komunicirati, kako živjeti s Drugim kada ‘onog koji ne smije biti imenovan’ prijetvorno zovemo Tom Marvolo Riddle? Taj isti Lingo iskovao je diskriminatorno ‘suživot’!
Takozvana postmoderna politika identiteta, koja se bavi posebnim problemima partikularnih etničkih, seksualnih, religioznih i kakvih sve ne životnih stilova, odlično se uklapa u depolitizirani pojam društva, obilježen gubitkom šireg uvida i nedostatkom vizije univerzalnog cilja. Takvo razmrvljeno bavljenje posebnim problemima čije razrješenje mora biti predmetom pregovaranja unutar racionalnoga globalnog poretka, te koje komponenti dodjeljuje njezino odgovarajuće mjesto, učinkoviti je kraj politike u pravome smislu. Umjesto da multikulturalnost bude zaposjednuta nekom univerzalnom sviješću mogućnosti jedne etike tolerancije i sporazumijevanja koja za posljedicu ima prerastanje suosjećanja u solidarnost, prikrivanje stanja novogovorom i uopće društvenom perfidijom ‘političke korektnosti’ u izbjegavanju bilo kakve hijerarhičnosti, samo pokazuje kako kultura u svim svojim oblicima prerasta u novu ideologiju. Svjedočimo kraju društva rada i rađanju kulturnog društva. Društvo postaje kulturnim kao imaginarna institucija i kao regulativna ideja, ono je postmoderni simulacrum informacijskih i komunikacijskih obrazaca kojima, sredstvima kulturne politike, kulturno društvo prelazi u kulturnu industriju. Kulturu izlažemo tržištu, ona postaje gola roba sa svim otegotnim posljedicama toga pojma.
Postmoderno društvo trebalo je, onda, odgovoriti na pitanje o Drugom koje više ne dolazi iz sfere etike nego marketinga u službi ekonomske pragme: što kad isključene grupacije steknu ekonomski potencijal – kada se pojavi cijeli novi spektar potreba za novim asortimanima ‘proizvoda’? Isključeni se unatoč i dalje prevladavajućim stereotipima ponovno uključuju, na mala vrata i ne nužno na istim razinama. Kultura preko ekonomije sili partikularne ‘male’ politike da artikuliraju nove odnose čime se njihova koherentnost nužno raspada, političke institucije se kontaminiraju višeznačjem, interesne sfere se preklapaju, nastaje multikulturalna juha u kojoj se politika rastače u ‘transseksualnu kulturu’. Odjednom se izlišnima čine upravo one demokratske institucije koje bi navodno trebale služiti povratku nove ujedinjujuće platforme, konstituiranju univerzalnih vrijednosti koje mogu/moraju biti povezujući agens za sve mnogobrojne različitosti u svijetu beskonačnog Drugog.
Politika, u svojoj iskonskoj biti, žrtvovana je kada korporativna tehnologija vladanja ‘svijetom kao tržištem’ (mnogo šire od geografskog pojma!) sukobljava dva koncepta slobode: ideju slobodnog poduzetništva kao temelj kapitalizma i ideju pravednosti i jednakosti kao temelj demokracije. Postulat nesvodljivosti političkog ustuknuo je pred zahtjevima ekonomske racionalnosti i pred susljedičnom potrebom za medijskim predstavljanjem subjekta u oceanu životnih stilova. Ekonomija i kultura globalnog kapitalizma čine dvojnu prirodu nove ideologije konzumerizma. Tako se i političko sada razmatra u kategorijama ‘tehnike’, ‘tehnologije’, ‘strategije’ osiguranja nesmetanog potrošačkog životnog stila. Retorika postdemokracijske politike postaje jedna od mnogih komunikacijskih tehnika reguliranja društvenih odnosa kao globalnog marketinga ‘usluga’ i ‘proizvoda’ na tržištu. U svojoj biti ‘Zamjenska igra’, suvremena komunikacija u prozirnom/zamagljenom društvu globalnog kapitalizma a priori je posredovana ideologijskim strukturiranjem poruka i prije nego nastane bilo kakav društveni, politički ili kulturno kodirani događaj. U doba spektakla politika je sve više personalizirana: poput svijeta mode, sporta ili show bussinesa – u kojima je ‘personality’ – ključ tako i politika u postdemokraciji poprima svojstva čistog vizualnog događaja i kao takva sklona je i podložna pornografiranju, podjednako u sadržajnom i u oblikovnom smislu.
Problem s ovakvim etiketiranjem politike je u tom što sama pornografija, bila to opscenost, erotika ili seksualno eksplicitan materijal, bez obzira na to kako je definiramo, dandanas ostaje podvojeno područje o kojemu je teško, ako ne i nemoguće, raspravljati bez otkrivanja jednog od tri prevladavajuća ideološka stajališta. Paradoksalno sva tri suprotstavljena stajališta nalaze svoju ‘tržišnu nišu’u postdemokracijskom ‘anđeoskom društvu’ pobude, ugode i užitka ponuđenih globaliziranom svijetu. Korijene ambivalentnosti ove vrste društvene permisivnosti objašnjava aksiološka pozicija pornografskog u perfektnom primjeru iz knjige ‘O užitku – razmišljanja o naravi ljudske spolnosti’ (Pinkerton, Abramson 1998.). Zamislite filmsku priču: “Bespomoćna lijepa žena u neprilikama udana je za nesposobnog muškarca. Nešto kasnije drugi je muškarac prisili da se poda, nakon čega se ona zaljubi u njega. Kada njezin muž sazna za to, pokuša je silovati, a nakon što ona nastavi održavati odnose s ljubavnikom on je unakazi. Svim tim brutalnim činjenjima svjedoči maloljetna kćerka nesretne žene…” Pornografski film koji bi sugerirao da žrtve silovanja i pokušaja silovanja ponekad zavole one koji su ih učinili žrtvama bio bi snažno osuđen, vjerovatno čak i zakonski sankcioniran. Film Piano Jane Campion, premda sadržajem naizgled moralno odbojan, snažno je feminističko postignuće, umjetničko djelo ovjenčano nagradama. Pokazuje se ovdje sva hipokrizija koja okružuje pitanje pornografije: nije presudan sadržaj nego pakiranje, ne što se izriče već kako se izriče – Jeff Koons s jasnom aluzijom na naš reptilski mozak i/ili Marina Abramović s jasnom aluzijom na poriv ka smrti?
Slika 10/ Jeff Koons: Jeff and Illona (Made in Heaven), 1990.
Slika 11/ Marina Abramović: Nude with Skeleton, 2002.-2005.
Prvo od tri je stajalište, mogli bismo ga nazvati seksualnim naturalizmom, koje smatra takvo seksualno izražavanje pozitivnim i prirodnim. Drugo stajalište, možemo ga nazvati tradicionalno moralističkim, smatra da seksualno izražavanje bilo koje vrste potkopava obitelj (čitaj zajednicu) prikazujući neprokreacijski seks, te tvrdi da pornografija kvari i izopačuje te vodi do seksualne ovisnosti i nastranosti. Opoziciju naturalista i tradicionalista ostavljamo trajanju. Mnogo je relevantnije treće stajalište, ono feminističko, koje se fundira na tvrdnji da kompulzivna heteroseksualnost muškaraca implicira mušku moć, pa pornografija potiče dominaciju/ponižavanje žena promičući nasilje nad njima. Doista, seksualnost često uključuje nasilje i kršenje zakona, te je seksualno uzbuđenje usko povezano s transgresijom. Kao što kaže Judith Butler, seksualnost se shvaća kao “diskurzivno proizvedena i strogo kontrolirana mreža užitaka i tjelesnih razmjena, nastala kao rezultat zabrana i sankcija koje doslovce oblikuju i usmjeravaju užitak i uzbuđenje” što je vjerojatno jedan od najpreciznijih opisa uživanja u manipulativnom aspektu političke moći. Štoviše, nijedno ljudsko biće ne smatra se ljudskim ako u cijelosti nije obilježeno seksualnošću i spolnošću. Rastvaranje svijeta koje uključuje fantazije što otvaraju različite mogućnosti poticanja i zadovoljavanja želja, izvorno je moderni fenomen i označava trenutak nastanka modernog jastva. Stoga je i moderna individualnost također strukturirana kao transgresija. Tri su temeljna izvora moderne seksualnosti: ,proces civilizacije’, ‘panoptički nadzor’ i ‘unutarnji svijet’. “Glavna fantazija pornografije je fantazija o apsolutnoj moći seksa kao snage koja nadilazi i ruši sve zapreke i granice” (Jervis 1999.). Neke od njenih osnovnih obilježja su fasciniranost zabranom, moć fantazije da mijenja stvarnost te seksualno nasilje. Pornografska je mašta stoga vrlo snažno oruđe transgresije: seksualni imaginarij nema stvarnih granica i uspjeva mu stvoriti carstvo apsolutne fascinacije zabranjenim. No, to je istodobno i razlog zbog čega su diskursi o seksualnosti tako uspješni u stavaranju polja moći. Osobito političke moći.
U sadržajnom smislu pornografiranje politike nastaje, kao izraz krize i svojevrsne kulturalne bolesti demokratskog poretka neoliberalnoga kapitalizma, kada se izbori pretvaraju u nadzirani spektakl koji se vodi natjecateljskom logikom sporta i medijske zabave pa, umjesto participativne uloge građana u kritici elitarne politike, glavnu ulogu u tom spektaklu pseudodogađaja demokracije imaju tzv. spin doktori ili profesionalni komunikolozi, medijski stručnjaci za politički marketing. Društvena ravnodušnost nastala svođenjem građanske participacije na izborni interaktivni šou s osobama iz stranačke nomenklature dovodi do još veće manipulacije masama jer razočaranje bipolarnom politikom stvara plodno tlo za populističku desnicu i autoritarne vođe. Zvuči poznato?
Može li uopće biti demokracije bez moći vladavine nad onim što se naziva ‘svijetom’ kao prostorom političkog odlučivanja? Kada globalizacijska pegla poravnava teritorije i ništi pripadajuće suverenosti prelazeći granice moderne nacionalne države, tada i demokratska legitimnost vladavine demosa logično dolazi u pitanje. Raspad političkog i otkidanje politike kao demokratske forme življenja od biti samog političkog, neizbježno dovodi do strukturalne perverzije moći: tiranije, diktature, oligokracije, plutokracije, meritokracije samo su očiglednije pojavnosti tog sindroma. Ekonomsko – upravljačka racionalnost uspostavlja se logikom totalne moći, a političko-pravna racionalnost od svrhe politike postaje tehnokratskim modelom vladavine. Kako političko u postdemokraciji postaje ‘kulturalno’ u smislu medijske tvorbe događaja tako se politika preobražava u nešto krajnje paradoksalno: hiperpolitizacija društva postaje medijalna kulturalizacija politike kao tehnokratske djelatnosti oligarhijske elite u formi nove ideologije slobode – pod nadzorom – jer hiperkonzumerizam zahtijeva sve autoritarnije oblike moći. Tko govori o oligarhijskom srozavanju ideje moderne demokracije pretpostavlja s jedne strane privid mogućnosti odabira upakiran u bipolarni stranački model izmjenjivosti, a s druge strane korporativni kapitalizam kao subjekt/supstanciju političke ekonomije života u kojem se korupcija (svake vrste) ne nalazi izvan sustava razdiobe moći kao neka anomalija ili amoralnost pokvarenih političara, nego čini samu institucionalnu strukturu liberalnoga kapitalizma u svim područjima društvenog života, pri čemu oligarhija ima funkciju potpunog svođenja politike na tehnologiju korporacijske moći političkog reguliranja tržišta (Krivak 2008, Paić 2013).
U tom smislu, i ne nužno samo metaforički, sav je asortiman ponude – vrsta i podvrsta žanrova i stilova – pornografske ponude u milijunima internetskih postova samo blijeda kopija političke razmjene ‘sadržaja i oblika’ za postizanje političke pozicije ‘anything goes’!
Oblikovno pornografiranje nastupa kada se uslijed nestanka moći zajednice da nadzire proces politike kao demokratske moći slobode u svijetu, nužno pojavljuje djelatnost nadomjestaka/simulacije. Umjesto participacije građana u politici susrećemo se sa medijskom proizvodnjom politike kao zamjenskom igrom ustrojenom po načelima pornografiranog kiča. Tipizirani subjekti/akteri kao menadžeri, celebrity-figure i pseudogurui nove ‘religije’ liberalnog panekonomizma tvore začarani krug ove semiokracije bez značenja. U svojem čistom obliku ona je od erosa posve ispražnjeno posezanje za iluzijom moći, jer moć više nije u rukama ‘političara’, banalno pornografska repeticija uzastopnih vrhunaca bez predigre, nizanje klimaksa bez sadržaja, neprestana samozadovoljavajuća “pragmatična ideologija bez ‘ideologije’, bezdušna politika bez ‘politike’, besmislena kultura bez ‘kulture'”(Krivak 2008). Kao posljedica zasićenja ovako pornografiranom igrom moći iz nedostatka zbiljske alternative kod nekadašnjeg političkog subjekta/aktera nastaje ispražnjenje, ‘demokratska melankolija’ kako je imenuje Bruckner. O tome kaže Crouch: “Ideja postdemokracije pomaže nam da opišemo situacije u kojima stanje dosade, frustracije ili razočaranja slijedi nakon demokratskog razdoblja; situacije kad su interesi moćne manjine postali aktivniji od mase običnih ljudi u izgradnji političkog sustava koji će raditi za njih; kad su političke elite naučile manipulirati i upravljati potrebama ljudi; kad izborne kampanje odozgo moraju glasače uvjeravati da odu na glasovanje…”.
Klatno demokracije odnjihalo je na stranu manjine. U stanju postdemokracije ‘igra politike’ ekskluzivno pripada ekonomsko – kulturalnoj sferi ‘društva spektakla’. Ono što preostaje kao stvarno političko, time i potencijalno subverzivno, potonulo je iz upravljačke sfere na samo dno društvene piramide kao glavni simptom strukturalne krize poretka, ukazujući da se sve zbiva u smjeru stvaranja još većih razlika između elitarne tehnokracije i ‘slobodnih’ stanovnika Grinchevog svijeta.
BIG BROTHER, STALAG I IMPERIJ: PORNOGRAFIRANJE SVIJETA
Logor je u srcu zapadne civilizacije kao mjesto obitavanja isključenih…
Michel Foucault
Kada je moderna razdioba ekonomije, politike i kulture ustupila mjesto redukciji politike na ekonomiju i kulturu, s onu stranu dihotomije države i društva, res populi postepeno se preko aktivizma pokrenutog šezdesetih premiješta u civilno društvo gdje se djelatno raspršuju energije potencijalno zazornih novih društvenih pokreta. Politika prestaje biti stvar slobode i pravednosti,a pod njezinom etiketom preostaje pročišćena funkcionalna tehnologija moći transnacionalnih korporacija. Ovakvo razaranje totaliteta modernog shvaćanja društva odvija se protivno nesvodljivosti sfera ekonomije, politike i kulture, pri čemu zahtjevi za većim slobodama – u ime rastuće pluralnosti – propadaju kroz šuplje dno stvarnosti. Stvarnost se, naime, uskoro neće više događati kao refleksija svijesti nego kao manipulirana konstrukcija kognitivne stvarnosti koju tehnoznanosti u kognitivnom kapitalizmu čine totalnom moći vladanja u binarnim oprekama: tehnoznastveni kapital u formi imaterijalnog rada nasuprot razorenog rada i društvenih odnosa. Na tome se fundira moć Imperija (Negri, Hardt 2000). Nastankom globalnog kapitalističkog Imperija, sveobuhvatni Wireless Camp, globalno mjesto navodne distopije, postaje Stalag: svi su stanovnici ratni zarobljenici u proizvođenju ‘permanentnog izvanrednog stanja’. U kontekstu teze o pornografiranju svijeta ima neke intelektualne radosti u činjenici da je termin stalag u Izraelu pedesetih označavao posebni žanr porno filma u kojem SS nadzornice uprizoruju sadistički seks s ratnim zarobljenicima.
U svojoj knjizi ‘O ljudskoj slobodi’ Julian Nida-Ruemelin ovako govori o mogućoj ‘ideologizaciji’ pojma ljudskog dostojanstva: “U teškim područjima iznalaženja moralnih sudova, posebice tamo gdje tehnološke promjene tek omogućuju ljudske opcije djelovanja, dakle u područjima koja se ne mogu osoloniti na ono što nam je poznato iz životnog svijeta, na ćudoredne tradicije i moralne institucije, bila bi nužna detaljna etička analiza. To je mukotrpna zadaća a postoje i gospodarski, politički i znanstveni interesi koji bi joj se htjeli izmaći. Oprobano sredstvo tog specifičnog oblika etičke iracionalnosti je ideologizacija, tj. zasnivanje tobože neposredno jasnih unaprijed zadanih svjetonazorskih tvrdnji, koje pojedinačne sudionike tog diskursa prisiljavaju da se odluče za jednu ili drugu stranu i daljnji sukob vode sredstvima borbe svjetonazora. Habermasovskom formulacijom prelazimo s komunikativne na stratešku realnost. Daljnja značajka karakteristična za ideologije je samo lokalna koherentnost argumentacije uz nisku vanjsku koherenciju. Ideološka pozicija imanentno – uvelike – odgovara, ali to odgovaranje kupuje uz deficite uključivosti u veći kontekst životno-svjetske prakse sporazumijevanja. Tipično je da ideologije tim deficitima prilaze s različitim strategijama imunizacije, od kojih se najdalekosežnija očitava u tome da sveukupnost životne-svjetske prakse sporazumijevanja i za nju konstitutivnih sudova i obrazaca djelovanja paušalno obezvređuje kao zaveden svakodnevni razum ili manipulirano mišljenje, primjerice izraz nekog kartela moći…” (Rumelin 2005).
Problem je u tome što pojam ‘manipulacija masama’ uopće više ne odgovara današnjem stanju stvari u suvremenom postindustrijskom društvu medija jer u doba tehnoznanosti i potpune interaktivnosti barem u informacijskim društvima postaje neprimjereno govoriti o manipuliranju ljudima! Manipulacije nema bez SVJESNOG pristanka na djelovanje unutar granica paradigme neoliberalnoga globalnoga kapitalizma, sa svim posljedicama ovog pristanka. Stoga više nije stvar u svijesti i samoosvješćivanju: nema nevinih, svi kolaboriraju.
Nema slobode bez odgovornosti: “Najveća opakost je institucionalna. Ona je rezultat interesnih skupina i anonimnih procesa, a ne zlih činova nekog pojedinca. Ne treba podcijeniti važnost takva djelovanja, isto kao što ne treba biti pretjerano profinjen i odbaciti teoriju urota. S obzirom da je većina oblika pokvarenosti ugrađena u naše društvene sustave, pojedinci koji služe tim sustavima ne moraju nužno biti svjesni težine svojih postupaka. Chomsky kaže: uglavnom je slučaj da intelektualci nemaju potrebu reći istinu u lice sustavu moći, jer moć ionako zna istinu.” (Eagleton 2010). Od intelektualaca se, još donedavno, očekivalo da budu prvi noćobdije svijeta. Je li njihova šutnja, njihovo odsustvo, odgovor na posvemašnje pornografiranje svijeta jer je ‘politika’ ipak samo artikulirala mehanizme ispunjavanja već postojećih zahtjeva za baš takvom a ne nekom drugom vrijednošću svijeta života? Moguće, jer iz incesta politike i kulture proizašle su razne nakaznosti koje gargantuanska oekonomai radosno prihvaća i snažno podupire – i dalje u ime civilizacije i napretka (sic!).
Metodološki rečeno, nije moguće imitirati kreativni čin iz kojeg se umjetnost rađa, možemo imitirati jedino jednostavne oblike. Kao sustav imitacije kič je prisiljen kopirati umjetnost u svim njenim posebnim aspektima. Također, zahvaljujući nedostatku vlastite mašte, kič mora neprestano referirati na primitivnije metode – što je ekstremno jasno u turbofolku, tekstovima kao i glazbenom formom, u izgledu i ponašanju njegovih interpreta. Stoga je, za razliku od erotike, pornografija sa svojim vokabularom stvarnosti sastavljenim isključivo od uzastopnih spolnih činova ponajbolji primjer primitivne sintakse jednostavnog serijskog nizanja, onog što Herman Broch naziva ‘neprekinutim ritmom bubnja’. Dok avangarda naglašava procedure koje dovode do djela, i njih odabire kao predmet svoje rasprave pa je djelo avangarde uvijek kontemplativno, kič naglašava reakciju koju djelo želi proivesti i za cilj svog djelovanja bira emocionalni odgovor korisnika. Na taj je način, neovisno o sadržaju, djelo kiča uvijek manipulativno. Suvremene su strategije segregacije više nego ikad povezane s prostornim isključenjem u strukturi poredaka segregacije koje su konstituirale i koje nastavljaju konstituirati današnji Imperij. No one nisu samo stacionarnog karaktera, uobličene u rezidencijalnim kompleksima unutar megalopolisne ‘dvostrane getoizacije. One imaju i svoju dinamičku komponentu u masovnom turizmu i ‘konzumaciji iskustva’, megaindustriji izrasloj na ne-mjestima poput šoping-mola, mega-mola, super-dućana, fast food franšiza, ‘eatentartainment’ ponude tipa Hard Rock Cafea, kruzera, tematskih parkova, kazino hotela – “dio liste gotovo vrtoglave proliferacije inscenacija koje omogućuju, ohrabruju i čak primoravaju na konzumiranje” (Ritzer 2001). Učinkovitost se potiče serijalizacijom: sve su panorame gradova iste, svi su aerodromski hoteli isti, sva su mjesta potrošnje ista, od zalogajnice do mola – distopijska pustinja spektakla. Golemi teret krivice za ovo isto – isto naličje svijeta konzumerizma snosi distopična arhitektura užitka, sluškinja raskalašene pomame za statusom. Amputirana od, nekada značenjski inherentne, socijalne odgovornosti, koristeći manipulativnu strategiju kiča, ova se apoteoza oholosti i estradizacije – djela kao i kreatora – prometnula u jednu od glavnih zvijezda svemogućeg neuromarketinga čiji su mehanizmi zloslutni.
Slika 12/ Gore lijevo: Brisbane; Gore desno: Dubai; Dolje: Doha
Slika 13/ Gore lijevo: Venice Resort Hotel Las Vegas; Gore desno: Venice Vilaggio Mall, Doha; Dolje: The Venetian, Macau
Plod su jednostavne ali perfidne i učinkovite startegije koja je oslonjena na nagon za užitkom. Neuromarketing najprije razvija fetišizam robe koji predmetu potrošnje određenog branda pripisuje umjetnu moć stjecanja statusa. Veza fetiša sa statusom otvara novu nepreglednu ekonomiju, industriju ljepote, manipulaciju tijela koja je nahrupila kroz vrata naivno odškrinuta supkulturalnim transfiguracijama tijela: kontrola težine i izgleda, estetska kirurgija, postaju oblici narcisizma koji graniči s autogamijom. Kao posljedica volicije ova se samooplodnja manifestira u pošasti selfija, sadomazohističkoj igri nade u nagradu i strepnje od kazne koja se neprekidno odvija na društvenim mrežama kao ‘lajkanje’. Odricanje od prostora privatnosti na društvenim mrežama rezultira najprije fizičkim, onda i psihičkim gubitkom refugiuma – ne postoji sigurno utočište od virtualnog zlostavljanja na ekranu. Društvene mreže smanjuju empatiju i altruizam jer nas drugi zanimaju samo kao dio ankete o sebi. Stoga egzibicionizam Big Brothera postaje nova intima otvorena novim vrstama invazije – na djelu je sustavno puzajuće porobljavanje koje se odjednom pretvorilo u stampedo potpomognut izmaglicom omame koju sustavno nameće farmaceutski klaster: industrija zdravlja, suplementi, analgetici, antidepresivi, steroidi, sintetičke droge, osobito one povezane s industrijom zabave – jedan sveprotežni rave pod egidom ‘poboljšanja’. Želimo da nam bude bolje, da budemo bolji pa i ako pri tome budemo lošije.
Kada prihvatimo mentalitet sapunica i sagledamo život kao reality show, kada nas zavodljivost svijeta simulacra tako temeljito rastvori i prokaže, imamo li još mogućnosti štititi posljednje još nezamjenjivo – goli život? Kada je naivni i naizgled bezazleni body art akcelerirao u transfiguraciju i dobrovoljno sakaćenje, ovo skrnavljenje tijela vodilo je logičnom klimaksu: društvenoj prihvatljivosti komadanja tijela, promatranju tijela kao zbira dijelova koji imaju komercijalnu vrijednost. Nisu samo tijela roba. I dijelovi tijela su roba – primitivna industrija konclogora avanzirala je u korporacijsku biopolitiku.
Pa zar nismo tražili poboljšanja? Zar nakon dizajnirane Barbie nebismo poželjeli dizajniranu djecu? Ridley Scott i Damien Hirst pokazuju nam tanku liniju između željenog Pinokija i izopčenog Frankenštajna.
Slika 14/ Damien Hirst: In his Infinite Wisdom, 2003.
Slika 15/ Ridley Scot: Biorobot u filmu Blade Runner, 1986.
“Naličje naturalizacije kulture (tržište, društvo kao živi organizam) jest kulturalizacija prirode (sam se život shvaća kao skup samoreproduktivnih informacija – ‘geni su memi’). Neutralizacija razlika prirode, kulture i umjetnosti znak je postmodernog brisanja granica između Zemlje i globalnog tržišta, koje su oboje autoregulativni sistemi u kojima se gubi svijet života” (Žižek, Krivak 2008). Biopolitika postaje oblik državnog nadzora/represije nad životom državljana gdje država funkcionira kao biomoć čiji je karakter kulturno-represivni jer je riječ o moći upravljanja i ovladavanja pravom na živiot i smrt. Kroz formule: dobar život = zdrav život, smisao života = uvećanje sreće/užitka sagledavamo nastavak reproduktivne biologije. Biogenetika u praktičnom smislu znači želju za porobljavanjm prirode drugim sredstvima u iste svrhe: uvećavanje moći kapitala kao biomoći. Temeljna struktura današnje ideologije je moć tehnoznanstvene produkcije samog života. U svim njegovim aspektima usisani smo u predispražnjeni svijet simulacruma u kojem je sve prividno zato da bi bilo proizvodivo, da bi bilo roba. Ostvaruje se najluđi san kapitalizma: sjedinjuju se politička i ekonomska moć. Bit suvremenog svijeta u tehnoznastvenoj je moći proizvodnje Novoga iza čije logike stoje sva vojno-politička i ekonomsko-kulturalna sredstva u svrhu ostvarenja jedinog cilja – totalne moći znanja kao kapitala. Ideologija spektakla kao medijske inscenacije stvarnosti nije više tek ures suvremene kulture ‘kreativnih industrija’. Posrijedi je potpuno djelovanje moći tvorbe stvarnosti iz same biti medijalno određene politike. Pri tome prividna politizacija građanstva u interaktivno doba digitalne komunikacije ne proizvodi aktivitet veće političke participacije u javnosti nego upravo suprotno – pasivnog sudionika javnog mnijenja.
Ovo je izvlaštenje danas najočitije u brutalnoj manipulaciji suvremenim raspravama o tehnoznanosti, posthumanizmu i demokratskoj javnosti. Medicinski potpomognuta oplodnja, mapa ljudskog genoma, donacije organa, implantacije, terapijsko kloniranje i eutanazija samo su neki od fenomena biopolitičkog doba o kojima u ime tehnologijskog napretka ne odlučuje ‘demokratska javnost’ nego interesno i etički sužena ‘javnost stručnjaka’ i njihovih medijskih posrednika sa ciljem stvaranja ozračja za donošenje željenih političkih odluka i zakonskih rješenja: “Negativna je strana biopolitike u tome da ona kao nova strategija neoliberalnog kapitalizma svodi tijelo na živo-mrtvi antropologijski stroj, na organ samoreprodukcije kapitala. Perverzija biopolitike vidljiva je u trgovanju ljudskim organima i genima. Posljednja je metafizička mutacija tijela vidljiva kroz živo tijelo u prostituciji ili trgovini bijelim robljem; s druge strane, mrtvo tijelo se pojavljuje kao zaliha organa u medicinske svrhe. Tijela bez organa i organi bez tijela čine temelj nove (bio)političke ekonomije globalnog kapitalizma. Sve postaje robom, kao univerzalni znak perverzije veze čovjeka sa svijetom života (Lebenswelt). Tehnologijska revolucija prirode pojavljuje se kao ljudska evolucija od antropologijskog stroja do posthumane genetike. Optimizam biopolitike umjetnog života kao digitalne demokracije suprotstavlja se realnosti smisla čistoće tehnološke revolucije podjarmljivanjem svijeta života novim oblicima barbarstva. Goli život istodobno se proizvodi kao kultura genetske manipulacije i kao (bio)politička ekonomija žrtve” (Žižek 1998). Stav o tome sažima istrebljivač Deckard u filmu Blade Runner (1982.): “Postoje dobri i loši replikanti… ako su dobri, nisu moj problem…” Decker se bavi poslom ‘regulacije i nadzora stanovništva’ koji je, prema Foucaultu, središnji element moderne biopolitike. Moderni niz tijelo-organizam-disciplina-institucija nadomješten je postmodernim nizom stanovništvo-biologijski, procesi-mehanizmi, regulacije-država. Nadzor društva nad pojedincem ne provodi se samo putem svijesti i ideologije već i u tijelu i tijelom. Nakon takvog oduzimanja slobode, preostaje pitanje kako u tom biopolitičkom stanju izopćenima vratiti ljudsko dostojanstvo: naime između klonova i kiborga s jedne strane, te migranata, izbjeglica i beskućnika s druge, postoji trajna veza, oni postaju ljudi bez svojstava, objekti postmodernog rasizma.
Slika 16/ Julio Laudano, ’Sin miedo a lo diferente’ (‘Bez straha od razlike’), performance, 2014.
Imperij stoga valja razumijeti kao novi oblik suverenosti: politički subjekt koji djelotvorno uređuje globalne razmjene i suverenu moć koja upravlja svijetom. Pri tome njegovo ustrojavanje, koje nije sporazumno već proizlazi iz globaliziranog biopolitičkog stroja, proizvodi decentralizirani i deteritorijalizirani aparat ‘kojem je središte posvuda a periferija nigdje’. Imperij briše granice vanjskog i unutarnjeg te prihvaća multukulturalne razlike da bi njima ovladao: to je njegovo najveće lukavstvo. Njegova se moć raspodjeljuje putem pokretljivih mehanizama biopolitičkog nadzora, njegova srž nije više imperijalizam i proizvodnja materijalnih dobara, nego globalizirana proizvodnja života i nematerijalnog rada. Ontološko tkivo Imperija sakriva se upravo u nematerijalnoj proizvodnji. Stoga pojam političkog kao neovisne sfere u kojoj se postiže konsenzus i posreduje između suprostavljenih društvenih snaga danas ima vrlo malo prostora za svoje postojanje: “Nestanak bilo koje autonomije političke sfere označuje i nestanak bilo kojeg neovisnog prostora gdje bi se revolucija mogla pojaviti u nacionalnom političkom režimu, ili gdje bi se društveni prostor mogao preoblikovati koristeći se instrumentom države… “Ne nužno. Kao uvijek, rješenje nije izvan probelema. Globalizacija nam nudi instrument i područje političke borbe na novoj razini. Nasuprot populističkim nastojanjima za etničko/kulturnom segregacijom (koja se nota bene pokazuje nemogućom bez suverenosti i teritorijalnosti), nasuprot ‘kulturnom’ postmodernom partikularizmu koji poravnava rubove, dokida razlike i pretvara bogatstvo svijeta u bezličnu multikulturalnu kašu, potrebno je obnoviti hijerarhiju univerzalizma. Drugim riječima, razlikama je moguće suprotstaviti sličnosti, kako razlike ne bi neprestano proizvodile Drugog. Rješenje možda leži u krajnjoj radikalizaciji globalizacije: korištenjem njenih instrumenata i procesa “uvesti izvaninstitucionalne mehanizme otpora koji bi počivao na vrijednostima univerzalnosti, a u društvenom smislu predstavljao bi novu političku moć, jamstvo demokratičnosti koje počiva na neprestanom društvenom agonizmu, te snagu koja bi uspjela obnovljenim političkim diskursom potkopati globalno carstvo kapitala zagovarajući univerzalnost nasuprot varljivilm i lažnim kulturnim partikularnim identitetima” (Krivak 2008).
Političko je temelj svakog društvenog odnosa i odluke koja konstituira sferu moći: kao što distopija pogoduje konstituiranju sfere moći Imperija, nedostatak teritorija i suverenosti trebao bi pogodovati povratku političkog, iznalaženju novog smisla slobode i pravednosti prebacivanjem igre na protivnikov teren. Sprdali su se s Turnerovom idejom kabelske televizije koja emitira samo vijesti; svemoćna Nokia je propala jer nije prepoznala potencijal smartfona; danas politolozi sumnjaju da će za decenij-dva stranačko bipartizanstvo nestati, a politika se odvijati na netu, na političkim mrežama, bez korumpiranih posrednika – ali hoće. Otvori li prozor s pogledom na veliki svijet izvan zapadne civilizacije, uz neophodnu obnovu društvene askeze, neposredničku demokraciju može obilježiti aktivizam ‘slobodnih radikala’ – sa svim izazovima, odgovornostima i opasnostima takvog stanja. Izvuče li samozadovoljnu glavu iz živog pijeska profita društvo blagostanja moglo bi na tome profitirati, preživjevši.
CODA
Pornografija je bila alter ego moderne, pornografiranje svijeta je alter ego Imperija.
Aurelije Augustin u ‘Ispovjestima’ otkriva svoju fascinaciju užitkom koji je osjetio u bezazlenom mladalačkom grijehu. Zahvaljujući tom iskustvu, nije vjerovao da je zlo neka posebna stvar ili neka sila, neka izvanjska moć iznad nas. Vjerovao je da zlo proizlazi iz nas, kao naš izbor, jer je posljedica ljudske slobode. Kako nema slobode bez odgovornosti, odreknemo li se slobode, odričemo se odgovornosti i za sebe i za druge. Zato je, zagovarajući preobraćenje, Sv. Augustin uzmogao ustvrditi: “zazirem od čovjeka jedne knjige”.*
DESERT
Za gladne oči: Eagleton, Terry: Teorija i nakon nje, naklada Ljevak 2005.
Za gladne uši: Gorecki, Henryk: Treća simfonija (Simfonija tužnih pjesama), Op. 36, 1976.
Za gladne oči i uši: Blade Runner, film, Ridley Scott’s Final Cut, Warner Bros., 1986/2007.
Nikola Polak, siječanj/travanj 2016.