...Čega je vrijedan narod sastavljen od izvještačenih i reduciranih ljudi? 
Od ljudi koji si ne mogu dopustiti nijednu iskreniju, slobodniju reakciju iz straha da će im se taj narod raspasti?“ 
Witold Gombrowicz

Veliki poljski književnik svoj je narod suočio s najtežim pitanjima u najtežim vremenima. Odlika je to istinskih domoljuba jer “…idealiziranje domovine kukavički je čin domoljublja…”. Zvuče li nama njegove riječi poznato? Kakvom se to narodu ustrajno događa ‘narodna’ vlast koja ga lišava suvremenog gospodarenja prostorom i time mu priječi kulturnu budućnost sukladnu, barem, dosezima njegove prošlosti? Očito narodu koji, ne stanujući u svom prostoru, ne stanuje više ni u svom vremenu, niti u svojoj kulturi. Narod koji nema arhitekturu poput nomada je, troši prostor ali ga stvarno ne posjeduje. Narod koji ne vlada svojim prostorom nema domovine, ima samo frazu.
Hrvatska danas ima arhitekte, ima djela, ali nema arhitekturu. Arhitektura je odjek koji građenje izaziva u kulturi neke zajednice. Premda po svom nasljeđu temelj hrvatskog identiteta, u rangu s jezikom, naša je arhitektura zaturena, neprepoznata kao vrhunska kulturna djelatnost. Sustavno obezvrijeđivana zakonodavstvom, ponižavana i kljaštrena od strane crno/crvene vlasti, svedena je na slugu javnoj upravi i prirepak građevinarenju, te kao takva isključena iz sadržaja hrvatske kulture i medijske pozornosti. Zbog slabosti svojih aktera, dijelom i vlastitom krivnjom.
Onima koji su još uvijek u emocionalnoj vezi s domaćom arhitekturom, unatoč njenom sve dubljem sutonu, ova se godina može činiti nalik filmskoj romansi “Tri novčića u fontani”. U tom filmu iz pedesetih tri gracije bacaju preko ramena novčić u Fontanu di Trevi, svaka sa svojom željom, u potrazi za ljubavnom srećom. Uslišana će biti samo jedna želja, pa u Oskarom nagrađenoj naslovnoj pjesmi Frank Sinatra pjeva ove završne riječi tekstopisca Sammyja Cahna: “… make it mine, make it mine… make – it – mine!”
Učini da bude moja?
U jednoj od brojnih znamenitih kozerija arhitekt Neven Šegvić komentirao je opus uvaženog kolege, akademika: “Taj je trajno zaljubljen u arhitekturu, samo ga ona nešto neće…” Umjesto prepuštanja nestalnostima i nepredvidljivostima hirovite ljubavi u stvarima građenja, uz talent, potrebna je ponajprije usredotočenost. Nisu Kiklopi, prvi graditelji, bez razloga jednooki: “snaga, moć i umijeće bili su u njihovim djelima” veli Heziod u Teogoniji. Posegnemo li za simbologijom, tri novčića nalazimo u istoimenoj tarot karti koja “utjelovljuje načelo da je samo težak rad sam po sebi nagrada, jer postati stručnjak u nekom poslu znači naučiti sve aspekte tog zvanja i na koncu ga nesebično predati drugom da bi se dalje koristilo”. Ona priziva korištenje svih naših izvora i energije, kroz nju je izražena i strast koja je sadržana u onome što radimo, strast koja je jedan od glavnih pokretača.
Tri su simbolična novčića bačena ove godine u zdenac hrvatske arhitekture, jedno djelo, jedna izložba, jedna knjiga. Tri lika naziru se na aversima, tri njihove vrline iskovane su na reverse: na prvom sjaji nagrada koju sam po sebi donosi težak rad, drugi odaje poznavanje svih aspekata zvanja, treći iskazuje nesebičnu predaju tog znanja. Površina zdenca se smiruje, a ne osjeća se ushit, ne vidi prepoznavanje njihove dragocjenosti, nema odaziva na strast kojom su prožeti. Samo potpuna i ledena hrvatska šutnja o arhitekturi u kojoj ni jedna želja neće biti uslišana.
Posegnimo za njima u dubinu, mreškajmo i dalje…

DOBRO DOŠLI GOSPODINE DE MOURA

Vidimo ono što želimo. 
Eduardo Souto de Moura

U kulturi u kojoj svaki razbarušeni teatarski uradak, svaki prosječni solist, pisac ili dirigent, svaki nadobudni režiser, kolumnist ili kritičar, svaka starleta i blogerica bivaju isticani i izrijekom imenovani, neimari opetovano ostaju anonimusi u jednoj začudnoj provincijalnoj konspiraciji. Zamislite da Valery Gergiev postane dirigent Zagrebačke filharmonije, da režiju u Gavelli potpiše vremešni Peter Brook, da Richard Serra izvede veliku plastiku za neki zagrebački trg, da James Cameron postane profesor režije na ADU ili da se na Ruđeru zaposli neki fizičar nobelovac? Premda smo sigurni u neku vrstu medijske histerije oko nabrojanih, ovaj posljednji mogao bi kod nas proći mizerno i neprofesionalno. No svakako ne kao odnedavni zagrebački gost arhitekt Eduardo Souto de Moura, laureat takozvane Nobelove nagrade za arhitekturu, Pritzkerove nagrade 2011.
U smiraj proljeća, posve nezapaženo i bez ikakvog odjeka osvanula je štura notica u tisku: na javnom arhitektonskom natječaju za stambenu zgradu privatnog investitora u Preradovićevoj ulici pobijedio je projekt koji potpisuju portugalski arhitekt de Moura i njegovi domaći partneri 3LHD. Toliko od medija. Vijest me zatekla neposredno nakon višednevnog uživanja u silno poticajnoj i uspješnoj, gotovo futurističkoj realizaciji hotela Lone i plažnog kompleksa sa šetnjicom Monte Mulini – Gesamtkunstwerk, a sve hrvatski proizvod, koju potpisuje ovaj domaći studio. Savršena kombinacija klime, gastronomije, dizajna i arhitekture ponovno je otvorila slavine nade, s obnovljenom iluzijom o nepresušnom potencijalu ove sredine. Zakratko. Veliki svjetski akter i trielhade u potpisu zagrebačkog ostvarenja dočekani su šutnjom.
Projekt ugrađene stambene višekatnice za jednu obitelj vječni je donjogradski zadatak, famozna interpolacija. Ideja nosilja ove zamisli je ispuniti šupljinu u gustoj zatečenoj morfologiji strukturom koja je rezonantna. Introvertna potkovasta shema, kao kakav rimski domus, otvara se u nutrini atrijem u veliki kontejner sunca, zraka i tišine. Iznutra transparentna opna, na ulici zid označen susjednim zabatima u materijalu i strukturi s visinskom i funkcionalnom gradacijom pročelja u suglasju s niveletama i prizemljima bloka.
Ovo nije rasprava o tipično rafiniranom projektu s blagim odmakom u zagrebačku opeku, lokalni materijal koji inače nije autorov prvi izbor. Souto de Moura je povod za kratku raspravu o potrebi jedne sredine za razvijenom kulturom prostora i njezinim akterima. Notorno je da Zagreb nema realizacija recentne internacionalne arhitekture, posljednja je provincijalna europska metropola. U zemljama koje arhitekturu prepoznaju kao vrhunski kulturni proizvod, mahom grade korifeji ove medijima izuzetno atraktivne i poželjne profesije. Cvjetni trg Borisa Podrecce uzduž i poprijeko čerečili su isti oni kulturni arbitri čuvenog dvokatnog Zagreba koji, a posteriori, spokojno ispijaju kapučina na ovom jedinom zagrebačkom europskom trgu na kojem, gle čuda, ipak skladno koegzistiraju prvoklasne građevine devetnaestog, dvadesetog i ovog stoljeća.
Činjenicu da veliki svjetski arhitekt gradi u Zagrebu ne zahvaljujemo mudrosti gradskih planera, viziji velikih tvrtki ili trenutnoj poziciji/ugledu hrvatske arhitekture u okruženju i šire. Dugujemo taj veliki dobitak kulturnom interesu i volji privatnog investitora koji je kroz godine suradnje sa ponajboljim hrvatskim arhitektima izrastao u kulturnu personu koja svoj apetit za vrhunskom arhitekturom želi zadovoljiti vlastitom stambenom građevinom. Kada bi to bila automatska osobina ljudi koji su obdareni pokretačkom i financijskom snagom, okruživali bi nas desetci takvih građevina. Ovdje se ipak radi o izuzetnom investitoru koji je tražio i pronašao izuzetnog arhitekta.
Što reći o kulturnom miljeu koji ne reagira na tako značajan, intrigantan, u krajnjoj liniji drugačiji poticaj? Teško je razumijeti opću zavjeru šutnje. Doživljavaju li arhitekti dolazak kolege stranca kao konkurenciju, nesvjesni realnosti jedinstvenog tržišta? Ne žele igrati u Ligi prvaka? Kapital uvijek slijedi zvučna arhitektonska imena. Ne bi li trebalo otvoriti utakmicu pa odabrati strane arhitekte, pridružiti im domaće urede i zatražiti od njih da metropoliziraju metropolu na način 21. stoljeća? Umjesto skrivanja iza ograničenja javne nabave može se odigrati po modelu koji je korišten i u ovom slučaju. Mudrim biranjem ocjenjivača koji su provjereni autoriteti, a ne dođoše u profesiju ili dugogodišnji klanski igrači, javni arhitektonski natječaj može biti legitimna potvrda kvalitete. Na natječaju za aerodrom takva se prigoda ponudila sa Zahom, Fosterom i Banom, no presuđeno je drukčije pa se nastojimo radovati domaćem zadovoljenju jedne nasušne potrebe.
Što dalje? Gdje su drugi međunarodni natječaji ili pozivi za kapitalna i ostala zdanja koja nedvojbeno nedostaju gradu? Što je s kulturnom infrastrukturom, što s javnim prostorom u koji se ne ulaže, sa Savom, s novim mostovima, s Gredeljem, obrazovnom i sportskom infrastrukturom, reurbanizacijom grada, što sa stambenom arhitekturom kojoj nedostaje duha i svježine? Dok europski fondovi čekaju, na ledu su i hrvatski arhitekti nužno potrebni uz one strane, stoje hrvatski izvođači i kooperanti. Premda građevinarstvo potencijalno nosi gotovo trećinu hrvatskog gospodarstva, ovo je zemlja bez kranova, apatična, siromašna, sravnjena. Bez ideja, bez planova, bez investicija, uskoro bez ljudi u ovom, volim reći, dobu patuljaka.
U takvu nam arhitektonsku pustaru dolazi sjajan arhitekt, kreator izvanredne arhitekture. Trebalo bi se nadati se da je on tek prvi među mnogima, o tome govoriti, o tome pisati, tome bi se trebalo radovati, jer on je autor suptilne arhitektonske geste i finese, nagrađen najvišim internacionalnim priznanjem za svoj dugi, predani i teški rad na arhitektonskom rafinmanu. Valjda bi mu u znak pristojnosti trebalo barem javno poželjeti dobrodošlicu.
BEM – VINDO SENHOR DE MOURA!

POZADINSKI ŠUM DOSLJEDNOSTI

Selekcija je neizbježno i objektivna i subjektivna. 
Pred vama je odabir za koji snosim punu odgovrnost, sa svim možebitnim nedorečenostima ili neispunjenim očekivanjima... 
Hrvoje Njirić, Heteroanamneza, Consistency/Dosljednost, katalog 50. Zagrebačkog salona 

Od početka ljeta pozorno pratim pozadinski šum Njirićevog Salona.
Moguće je da moji senzori očitavaju i nešto dublju frekvenciju od onih uobičajenih jer je njegov Salon tako očigledno ‘dosljedni’ nastavak iskrene i plemenite namisli onog iz 2000. koji sam potpisao s Modrčinom i Tajderom. Proglašen elitističkim, egzibionističkim, protiv struke i nekolegijalnim, taj je Salon nas trojicu selektora koštao lijepog broja navodnih prijatelja i još ponečega što skretničari naše profesionalne živote ali ne dotiče naše karaktere. Ostali smo dosljednji u isticanju arhitektonske kvalitete s brutalnom ali istinitom selekcijom.
Sjetimo se, u ranom poraću harao je našom arhitekturom daj-šta-daš virus koji je eutanazirao urbanizam, pa je zbog hiperprodukcije porazne stambene i sakralne arhitekture porasla svijest o potrebi isticanja kvalitativnog sita. Ovako prosijana na Salonu, arhitektura je pokazala svoju zdravu, čvrstu jezgru, unutar koje su istaknuti laureati čije djelo čvrsto stoji i danas. Hrvoje Njirić sa znamenitim Mariborom bio je prijeloman za našu, ali još više za slovensku arhitekturu. Jadranka Polak sa svojim kustošijanskim staklenim kubusom i danas je kategorija za sebe u sferi spomena na žrtve rata, domovinskog ili nekog drugog. O Nikoli Bašiću da ne govorimo.
Institucija je zadržala model selektora, ali bijesnu reakciju revoltiranih koji su sebe vidjeli otpisanima mogla je primiriti jedino dovođenjem stranca, uvođenjem svježeg i neopterećenog motrišta. Ta je idila više ili manje uspješno trajala sve dok se, nakon tucet godina, nije pomislilo da zaliječenim egomanima može opet suditi kućnim aršinom. Problem je iskrsnuo kada je, avaj, odabrana persona koja je bila najžešći protivnik one naše navodno elitističke sječe hodajućih spomenika. Rezultat je bio prošli Salon za koji sam Njirić kaže:
“Za razliku od prethodnih Salona (2003., 2006, 2009.) kada smo svjedočili suptilnoj latentno-diskurzivnoj selekciji od strane sva tri inozemna selektora i imali prilike vidjeti objektivno sagledavanje hrvatskih dosega iz optike neopterećenog europskog promatrača, posljednji salon (2012.) grubo prekida s takvom praksom i u maniri najcrnje socijalističke uravnilovke daje svakome tko poželi njegovih pet minuta slave.”
Ovom vašarskom Salonu bez koncepta, rezultata i odjeka bio je nužan kritički utemeljeni ‘nečasni otpust’ koji je svojim konceptom ‘dosljednost’ besprijekorno proveo Njirić. Taj kritički credo on sažima ovako:
” … ovo je tematska kritička prosudba, s ciljem vrednovanja i kultiviranja dosljednosti u hrvatskim arhitektonskim projektima. Očekivali smo radove koji se po svojoj proceduralnosti i unutarnjoj logici približavaju idealu lakog i točnog očitavanja, koji višestruke fenomene sadašnjosti sažimaju na jasno vidljiv način i koji dosljednost u primjeni misaonih obrazaca provode na svim razinama stvaranja arhitektonskog djela.”
Pametnome dosta. Njirić svoj credo sadi u škrto i neplodno tlo hrvatske arhitektonske sadašnjice, koje k tome obrasta raznoliki zagušujući korov: brutalno uništavanje a priori nadređene pozicije arhitektonske struke od strane resornog Ministarstva; pogubni kolaboracionizam Komore nesposobne da se odupre takvim podlostima građevinskog lobija; suludost jeftine, javne nabave koja “postoji i u svim drugim zemljama EU, ali nigdje drugdje nije koncipirana kao instrument iznude, dumpinga i poniženja…”; posrnuće koncepta javnog arhitektonskog natječaja s klanovskim ili poslušničkim žirijima; odsutnost hijerarhije – jer “u rijetko kojoj europskoj zemlji postoji tolika dezorijentiranost i pomanjkanje strukture vrijednosti”; izostanak konsenzusa oko “ključnih figura ili neprijepornih autoriteta”; međunarodna nevidljivost hrvatske arhitekture gdje se spotičemo već na prvosusjedskoj poziciji naših i slovenskih arhitekata prije dvadeset godina i danas.
Svemu tome usprkos, Njirić, najprije od sebe pa onda i od onih koji mu se daju na prosudbu, zahtijeva dosljednost – taj usredotočeni protežni uvid koji se ogleda u svim aspektima zamisli, od projekta preko građevine do fenomena: “…Možemo biti relativno zadovoljni općom razinom kvalitete i količinom radova uvrštenih na izložbu. Pa ipak, da je proveden odabir na način na koji kritički promatram i vlastiti rad, na Salonu bismo gledali tek tridesetak ostvarenja.” Umjesto da u novoj arhitekturi na tragu današnjih ‘gadgeta’ zateknemo eksperiment kojim se započinje “redefinicija percepcije i uporabivosti, te donosi nova vrijednost”, u većini slučajeva ponuđeni projekti ponašaju se kontejnerski, poput ‘ormarića’ koji “… više ili manje ispunjavaju osnovnu svrhu, a dodana vrijednost (bilo da dolazi iz carstva oblika ili nekog drugog misaonog registra) postavlja se proizvoljno na osnovnu potku, bez ambicije da uspostavi odnos, već ta dva svijeta pasivno koegzistiraju”.
Ova diskrepancija između repeticije i invencije, uistinu vjerni odslik trajućeg epohalnog boja između hiperslika i suština, produbljuje se za Njirića iznenađujuće “skromnim zapisima dosljednosti” koje je zatražio od učesnika. Doista, “kompjutor je učinio mnoga zla”, a jedno od najvećih je urušavanje osnovne pismenosti, da o esejističkom ili tek konciznom bilježenju vlastitih misli/zamisli ne govorimo. Tko ne čita, ne piše. Tko ne piše, ne misli. Tom stanju ne pomaže niti akademija koja ne razvija dovoljno teorijsku pismenost, kao nadogradnju onoj osnovnoj, što govori da ni sama ne inzistira na jasnoj misli i jasnijem objašnjenju.
Kakva je bila recepcija Salona arhitekture? Uobičajena, kada se radi o hrvatskoj kulturi prostora. Glavni sponzor ‘Večernji list’ nije objavio niti jedan tekst, drugi su se mediji pridružili zavjeri šutnje, UHA nije odradila organizacijski i promidžbeni dio, sinergija s ‘Danima Orisa’ izostala je, a prema riječima selektora jedini komentari koje je primao bili su protestnog karaktera, sve do traženja povrata kotizacije zbog isključenja iz selekcije. Korak do prijetnji i sačekuša – toliko o dignitetu.
Na kraju se ipak čini da su, uz sve vanjske nedaće, za ovakvo stanje hrvatske arhitekture i njezinu društvenu poziciju ponajprije krivi sami arhitekti. U našoj posvemašnjoj dezorijentiranosti ne čudi kadrovska razvodnjenost, od škole preko strukovnih organizacija do Komore i Ministarstva. To je, više manje, ono što imamo, dok neprijeporni autoriteti šute ili govore u gluhoj medijskoj sobi. Jer, premda ih etablirani mediokriteti ignoriraju, autoriteti i dalje postoje.
Selektor Salona je arhitekt međunarodne reputacije, jedan od rijetkih, nadareni stručnjak koji je savladao baš sve aspekte svog zvanja, osoba integriteta otpornog na metke i kao takav neprijeporni je autoritet. Ma koliko on sam bio rezigniran recepcijom Salona i odnosom prema istome, ne dvojim da će zbog njegovog napora u selekciji, jasnoće u prezentaciji i naznake ciljeva poruke ovog Salona negdje u nekom čistom oku i nevinom srcu ostaviti trag iz kojeg će, nakon godina teškog rada na sebi i svom djelu, izrasti neki novi arhitekt od formata, osoba misaona, pismena, talentirana, karakterna, hrabra. I dosljedna.
Poput Hrvoja Njirića.

SAV TAJ JAZZ PONOVNO

Sve si face iscrtao na "Jazzistima"? 
Skoro. S tim da nisam risal samo najbolje, nego i one čije su mi glave oblikom odgovarale za kompoziciju. 
Znači tak? 
Neg kak. 
Zrinka Paladino / Nikola Filipović

U deplijanu davne izložbe u auli Arhitektonskog fakulteta, koju smo za takve prilike zvali galerija ‘Porta’, u tekstu pod nazivom “Sav taj jazz – crteži Nikole Filipovića” napisao sam: “U tami lagune na vaporetu vraćajući se s Lida, oduševljen filmom Boba Fosa, još pod dojmom svojih američkih postdiplomskih studija, prvi put sam kao mladi asistent sa svojim profesorom razgovarao o jazzu…” Trideset i kusur godina nakon tog venecijanskog razgovora toplu sredinu jeseni dodatno je razgalila jedna nevjerovatno životna, bogata, mudra i vesela knjiga. Mojem profesoru, šefu, vjenčanom kumu i prijatelju, izišla je monografija.
NF majstor arhitekture.
Ali kakva monografija autorice Zrinke Paladino! Sve je na njoj monumentalno, od formata do sadržaja, samo što to nije tipično hladna, kataloški organizirana kombinacija zbirke radova i curriculuma. To je vruće štivo, pršteća, duhovita, mudra, životna, sjetna, radosna, zezantska i ozbiljna knjiga, kojoj šug daje neposredna, živa riječ u štiklecima, svjedočanstvima i kozerijama jedne izvanserijske persone. Obavezna lektira!
Veličanstveni crtač, arhitekt Nino Filipović nije tek osoba od formata, on je gotovo prirodna pojava, fenomen poput aurore borealis. Kao što za nju postoji znanstveno objašnjenje, a ona izmiče jednostavnom opisivanju, tako je i on rezultanta porijekla, energija, utjecaja i iskustava koje na zajednički nazivnik može svesti samo punina dugog, kreativnog i uzbudljivog života. Na stranu više od šezdeset godina prakse, par stotina projekata te miljardu skica, crteža i nacrta: njegovo mentorstvo je najbolje i najvrijednije što nam je ostavio, čime nas je počastio, što mu dugujemo. Nije neobično što sebe doživljava prvenstveno kao čovjeka akademije, edukatora u radu sa studentima. Njegov odnos prema mlađim može biti rano stečeno nasljeđe majstorske radionice Iblera pa Galića, ali ključ je u vokaciji i fascinantnoj moći zapažanja i prenošenja detalja u koje zamata suštine.
Sjećam se svog prvog projekta, kod Galića na drugoj godini. Trebalo je risati vikendicu a ja sam asistentu Filipu, kako smo ga zvali, donio korbizjeovsku napolitanku, luksuznu vilu od četiristo kvadrata. Nacrtana doduše s drvećem i travom u njemu dragoj Jacoby maniri ipak je bila bez smisla obzirom na zadatak. On me je, uz dugo i uzbudljivo pripovjedanje o razlici prostornog koncepta malih kuća Miesa i Neutre, potaknuo da je dovršim, ali da uz nju predam još i vikendicu. I da ne prestanem crtati. Crtački okidač koji je njemu dao Veža, meni je dao on. Bilo je drugih sjajnih profesora i velikih pedagoga, ali forma i manira, osjećaj zaigranosti i lakoće s kojom je on prenosio znanje i iskustva, palio interes, bio je jedinstven. Njegov poziv da mu postanem asistentom zatekao me u Princetonu s uzbudljivom ponudom Michaela Gravesa za posao na projektu njegove Portlandije. Nije bilo dvojbe.
“Bio je nevjerovatno ugodan šef, premda naoko ležeran, na svoj je ‘fakinski’ način znao biti i strog, ali samo kad je procjena ljudi u pitanju. Bio je vrhunski pedagog koji ne kažnjava, ali koji je eventualno nezadovoljstvo pokazivao na fini način. Nenametljivo. Studenti bi sami shvaćali svoje pogreške i ispravljali ih. Sjedao bi sa mnom sa svakim studentom, posvećivao se zadatku i davao poduku kroz priče, kratka predavanja. Pratio je i čitao sve, od literature, do jazza, sporta i arhitekture. Bila je to nesebična pedagogija, duboka kao bunar. Trebalo je samo zahvatiti koliko želite. U vremenu bez interneta mi smo imali njega koji ništa nije propuštao…” prisjećam se s četvrtstoljetne distance razgovarajući s autoricom za monografiju.
“Na akademiji nije kao u životu gdje djeca mrze očeve. Ovdje očevi mrze djecu…”, provocira Umberto Eco, erudit s akademskom karijerom, pa cinično poentira: “Erudicija je rezervirana za gubitnike. Što više netko zna, to je više onoga što će mu poći po zlu” . I griješi, u oba slučaja. Moje su šegrtovanje obilježili podrška i prijateljstvo dok su bogatstvo i šarolikost znanja i iskustva kroz pola stoljeća pedagogije kod majstora polazili samo po dobru. Sve zagrebačko što je ostalo od zagrebačke škole na zagrebačkoj školi utjelovljeno je u ovu transmisiju vremena, ljudi, običaja, manira i šlifa koje je zatekao u ‘apezeu’ ranih pedesetih: “Đo Novak me naučil i crtat i podučil me zagrebačkim manirima. Moraš imati svoje odelo i prave cipele, govoril je. Vodil me kod Kamenitih vrata, jednom šusteru kaj je gumerice delal po narudžbi. Sve me je to Đo naučil. Bil je fini zagrebački gospon. Arhitekt. … Đo Novak mi je poklonil i ‘Zlatno tele’ od Petrova. On je i jazzista bil, sviral je negdje nekakve bubnjeve. Moš si mislit kak je to bila jedna dobra atmosfera, kak bi se reklo…”
Sve je kod njega atmosfera, uvijek ležerno bez suvišnih nepromišljenosti, sve ima puni životni rajc. Znali smo da dolazi hodnikom po zvuku ‘šlapica’, neizbježnih najtanjih mokasina. Takve su neke stvari ‘iskolčile’ njegov imidž: jazz i knjige, olovka i cigara. I reket. I šešir. I maksima da život počinje u pedesetoj. U toj je dobi počeo trčati – do danas. U devetoj deceniji s ‘toliko uspomena, toliko života’ svakodnevno trči, igra tenis, riše, puši cigare, predaje, gradi, sluša glazbu, vozi Jaguara i ustrajno čita lijepu književnost.
Sve se to krasno splelo u zamamnoj knjizi čuda Zrinke Paladino. Čitajte Filipovića!

Nikola Polak, studeni 2015.