Na otvorenju zagrebačke izložbe grupe MEČ (1982)
Naslov je ovo teksta kojeg je Davor Lončarić Buda objavio u časopisu ‘Čovjek i prostor’ povodom izložbe grupe MEČ koja je, s popratnim predavanjem Stevana Žutića, održana veljače 1982. u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. Preuzimam ga jer je tom prilikom naš prerano ugasli mastermind iza imena grupe precizno detektirao, u dvoznačju pojma MEČ, onu intenciju interakcije i efekt sraza koji smo imali i dobili tim susretom, ranijim i kasnijim druženjima. Grupa MEČ bila nam je svojevrsna predgrupa, izuzetna i u najboljem smislu – i sami smo napokon neposredno zatim održali značajnu izložbu ‘Pojedinosti’ na istoj adresi, izložbu koja je u hrvatskom arhitektonskom prostoru značila prekid sa praksom zataškavanja i napokon otvorila javni dijalog o ‘novoj arhitekturi’.
Neimenovani slavoluk slobodoumnim pješacima, Novi Zagreb (1975)
Taj dijalog započeo je, sudeći po predgovoru u katalogu naše izložbe koji potpisuje Dado Matičević, prvom zagrebačkom postmodernom realizacijom koja je također produkt GSU, njene inicijative i žirija u sastavu Božo Beck, Davor Matičević i Radoslav Putar, koja je u povodu izložbe ‘Plasteks 75’ organizirala natječaj za umjetničku primjenu proizvoda od plastike te je prvu nagrada i izvedba dodijeljena grupi mladih arhitekata u sastavu Željko Kovačić, Aleksandar Laszlo, Neven Mikac i Nikola Polak. Simbolički ističući doživljaj korištenja a ne matricu planiranja izveli smo tada “neimenovani slavoluk slobodoumnim pješacima”, markirajući divlju pješačku dijagonalu koja je preko velikog i intenzivnog urbanog raskršća organički izrasla najkraćom linijom pješačkog kretanja – od stambenih blokova do autobusne stanice – suprotno mehanicističkoj logici inžinjera prometa. Riječima Matičevića: “Spajajući iskustva intervencionista i simbolista, obilježili su u našim relacijama gradnju u punom ali i gradnju u definiranom gradskom prostoru na koji se nadovezuju autentičnim reagiranjem. To iskustvo s materijaliziranjem ne utilitarne već simboličke funkcije značilo je drukčije, novo shvaćanje zadatka arhitekta unutar novog sagledavanja vremena…”
Ovakvo procesualno interveniranje u javni prostor izviralo je iz duboke zaokupljenosti konceptualizmom s jedne i modernizmom zagrebačke škole s druge strane, koji su usmjeravali studente arhitekture okupljene oko neformalnog ‘mentora’ Ivana Crnkovića, koji je erudiciju nadoknađivao intuicijom te formalnog ‘mentora’ Nevena Šegvića koji je posjedovao oboje: Nenad Fabijanić, Davor Lončarić, Neven Mikac i Nikola Polak, među ostalima. Interesi su nam šaroliki ali intenzivni: Lončarić i ja surađujemo problemskim i teorijskim tekstovima u Studentskom listu, Mikac se mukotrpno probija kroz paralelni studij arhitekture i građevine, Fabijanić uspješno vodi gledane tv emisije i za njih radi scenografije…
Lončarić je aktivan i unutar Nove umjetničke prakse kao član grupe TOK (1972/73) koja opetovano intervenira u javnom prostoru. Njihov performans u Beogradu (1973) pod nazivom ‘Triangulacija’ svojevrsna je predigra kontaktima i događajima koji će uslijediti.
‘Triangulacija’, grupa TOK, Beograd (1973)
Svemir se urotio da to bude Beograd, kada smo regrutirani iz različitih gradova u istu četu obrenovačke inžinjerije. Zahvaljujući Budinim mentalnim moćima, marksističkoj potkovanosti kojom je zavladao partijskom organizacijom garnizona te zamoru ljudskog materijala otupjelog režima – vladali smo kasarnom: u garnizonsku smo biblioteku uveli Williama Goldinga i Thorntona Wildera, preuredili kabinet davanja straže s dvadeset osam crtanih panoa u stilu ‘pravilo službe ispričano stripom’, noćima na vlastitom tv-u pratili prijenose s montrealske olimpijade, na razglasu puštali Sex Pistolse i Clash tražeći se u ‘Heroes’ Davida Bowiea onih zimskih dana kad smo već brojali ‘sitno’. Zahvaljujući bliskosti ideja, istovjetnoj žudnji za uvidom i saznanjem te beskompromisnoj britkosti metoda, SMB gama samo je zapečatila intelektualno prijateljstvo koje je Buda nazivao ‘Glimmer Twins’. Pisma koja smo razmjenjivali za mojih postdiplomskih studija u Bostonu bila su tek nužno vezivno tkivo koje je održavalo razmjenu i nadopunjavanje, nas bliskih a tako različitih, koji će kulminirati nakon mog povratka, osamdesetih.
Za mene su osamdesete doslovno započele siječanjskim brojem ČIP-a (1/1980) u kojem je objavljen prvi od šest nastavaka mog teorijskog serijala ‘Prilozi razmatranju metode: proscenij dijalektičkog značenja’. Pozvan na zagrebački Arhitektonski fakultet po završetku američkih postdiplomskih studija na MIT-u i Harvardu, nastupio sam pršteći saznanjima, iskustvima, susretima, poznanstvima, informacijama, tražeći načina da svu tu dragocjenost osim studentima komuniciram i šire, temeljitije. Lončarićev odgovor na moje tekstove bio je ključni entrée teorijskom fundiranju Nove oblikovateljske prakse tekstom ‘Trenutno uživanje’ (Dometi 1980) u kojem postulira:” Naša oblikovateljska praksa bit će izlaganje onog, što želimo da nam postane označiteljem, djelatnosti Subjekta, koji duž područja kojim djeluje upisuje svoj distinktivni trag, koji će nas, u simptomatskom čitanju, nepogrešivo odvesti počinitelju” (Dometi 11/1980).
Preuzevši uskoro uredništvo u ČIP-u otvorio sam niz tema koje su kulminirale famoznom ‘šesticom’, tematskim brojem pod naslovom ‘Eduakacija za i protiv konzumacije kulture’ (ČIP 6/81) u kojem je grupa asistenata fakulteta prezentirala svoje radove i stavove, odabravši pritom i istaknute vanjske suradnike i studente koji su djelovali slično, a sav je taj materijal podupirao tekstove koji su problematizirali pitanje edukacije arhitekata. Pozivajući da “arhitektura postane javna diskusija o kulturi prostora” u uvodniku sam napisao: “Školovanje je prijelomni činilac svakog napretka i njegova je progresistička orijentacija prijeko potrebna. S druge strane, nerasčišćeni odnosi, problematične kompetencije i, prečesto, benevolentni zakonodavac koji olako zaboravlja kakve bi sve reference trebao onaj kome se daje pravo na projektiranje, time i na raspolaganje enormnim društvenim sredstvima, preslikavaju se kroz usmjereno školstvo i na naš edukativni proces…” Dodatni eseji, moj ‘Pohvala elitnom: Wagnerova škola i Bauhaus’ te ‘Iblerova škola’ profesora Šegvića poslužili su kao teška artiljerija. Sukladno efektu detonacije subverzivne elitističke bombe reakcije su bile žestoke, ali i plodonosne, ciljana provokacija je uspjela. Nakon te publikacije krenula je inicijativa za izložbu, ona je kao jasni apel rezultirala kontaktima s istomišljenicima zapadno i istočno i, naposljetku, ona je kumulativno označila promjenu paradigme koja je, izazvana ovim događajima, efektom tsunamija uvela postmodernizam u hrvatsku arhitekturu.
Nešto ovdje treba pojasniti: bedemi zagrebačke edukacijske tvrđave bili su već načeti pozitivnim odgovorom škole na poziv za učlanjenje fakulteta u ILAUD (International Laboratory for
Architecture and Urban Design) o čemu me još prilikom svojeg predavanja na MIT-u informirao njegov voditelj Giancarlo De Carlo, neponovljivi motivator i pokretač, izdanak prakse i ideja koje je zastupao TEAM 10. Sudjelovanje škole s grupama studenata i predavača na seminarima koje su organizirali fakulteti članovi diljem Europe te na ljetnim radionicama u Urbinu i Sieni, gdje su među ostalima gostovali Alison i Peter Smithson, Charles Moore, Richard Rogers, Norberg-Schulz, nepovratno je inficiralo klimu na zagrebačkom fakultetu prevratničkom širinom i slobodom diskursa koju su neki važni profesori prigrlili i poticali, a neki manje važni zatrli nakon samo četiri godine članstva (1980-83). Mutirani gen ipak je sve promijenio, više se nitko nije zgražao kada sam svojim studentima zadavao da projektiraju biblioteku za Borgesa, kuću za Davida Bowiea ili dvorac mutanata, iako otpor mediokriteta nije slabio.
Na seminaru ILAUD-a u Splitu (1980.) prvi sam put prezentirao teze iz ciklusa ‘Oblikovanje arhitektonikom’ u predavanju koje će De Carlo okarakterizirati kao ‘gusto’; razrijeđena verzija ‘Architectonica revisited’, predavanje iz Urbina, pojavit će se u zborniku ILAUDA 1981., ono održano u Sieni pod naslovom ‘The Tabernacle of Three Qualities’ u zborniku iz 1982., kao skupni integralni tekst izaći će na hrvatskom pod naslovom ‘Oblikovanje arhitektonikom’ u časopisu Arhitektura 1983. Iz tog je teksta izraslo prelazno predavanje ‘Oblikovanje arhitektonikom: prostorija i njeno pojavljivanje’ održano na 1. međunarodnom seminaru ‘Kontinuiteti u arhitekturi’ koji su u Portorožu na inicijativu Vojteha Ravnikara organizirale Obalne galerije Piran. Seminar je od početka inzistirao na internacionalnom sastavu sudionika da bi ubrzo prerastao u europski relevantne Piranske dane arhitekture s respektabilnom arhitektonskom nagradom Piranesi koju sam u svojstvu predsjednika žirija imao čast žirirati 1996. Na tom seminaru, kao i na njegovoj reprizi 1984., sada pod naslovom ‘Kontinuiteti u arhitekturi’, prisustvuju Biljana Tomić i Dunja Blažević, razmatramo i planiramo modalitete, tražimo povode daljnjeg zajedničkog djelovanja na beogradskoj sceni.
‘Kontinuiteta v arhitekturi’, međunarodni seminar, Portorož (1984)
Vratimo se u tom kontekstu Budinom napisu prilikom zagrebačkog nastupa grupe MEČ: “Čini mi se da u grupi postoje dva polariteta. Čehovin, Ećimović i Maldini stupaju u odnos s već opisanom beogradskom intelektualističkom strujom (Bogdanović, Milosavljević, Ristić, Radović), za koju je arhitektura kraljevski put za rješavanje problema svijeta, s izraženim pretenzijama kodifikacije struke, dok Musić i Žutić rade arhitekturu da bi se bavili arhitekturom, i stupaju u relaciju s modernim pokretom. Moderni pokret, tj. odnos prema njemu nije samo vanjska, u omraženom nazivu postmodernizam, nego i unutarnja relacija među polaritetima grupe. Ta veza je u shvaćanju i modernog pokreta i opisanog ‘magijski’ intoniranog stanja duha, da je arhitektura transmisija neke druge, političke ili eshatološke prakse. Izbor je, dakle, između arhitekture kao operatora egzistencijalnog kompleksa, ili njene autonomije.” Na vlastito pitanje “djeluje li arhitektura grupe MEČ neposrednim arhitektonskim sredstvima, ili preko prepoznavanja i uvođenja uvriježenih oblika za pojmove “, Buda će odgovoriti zaključujućim protupitanjem: “Zar arhitektura grupe MEČ ne koristi, nego obogaćuje riznicu arhitekture?”
Neposredna arhitektonska sredstva – to je bila ključna razdjelnica koja nas je sve dovodila na istu stranu, tu smo stranu branili u Zagrebu, u Beogradu, u Ljubljani. Tu su stranu, zanimljivo one iste 1975. u Likovnoj galeriji Studentskog kulturnog centra prvi put zastupali Musić i Čehovin sa svojom ‘Alternativnom arhitekturom’, koja riječima Maldinija “iako još uvek funkcionalistička … ima značajne crte nove arhitektonske misli”. To su začetne godine i kod članova grupe KRAS, koju je u Sežani inicirao Marko Dekleva, a članovi su bili Matjaž Acota Garzzaroli, Vojteh Ravnikar i Egon Vatovac, godine očito poklapajuće i obilježene istim stimulansima.
Nakon otvorenja izložbe ‘Pojedinosti’ (1982)
‘Pojedinosti’ u svibnju 1982. fokusirale su se preko detalja na pojedinačno, na individualno, na kontekst same arhitektonike, istražen slijedom ‘neposrednih arhitektonskih sredstava’ u radovima dvanaestorice arhitekata. Tu količinu šizme pravovjerni arhitektonski establišment nije mogao prihvatiti. Pera se, u njegovo ime, latio Tomislav Odak koji, pro primo, ne nalazi razloga izložbi, ostao mu je skriven: “Unatoč priličnom broju tekstova koji su popratili izložbu, nejasno je što su nam autori zapravo htjeli reći. Ako je tim tekstovima trebalo nešto objasniti, onda se mora reći da su više zamračili nego osvjetlili smisao čitavog poduhvata. Izložbi nedostaje upravo ono što se u popratnim tekstovima najviše priziva – nedostaje kontekst u koji bi se složio kaleidoskop detalja u suvislu i jasnu cjelinu…” Odak pod kontekstom razumije/priznaje samo kanon protiv kojeg izložba ustaje, on pozitivnima smatra samo ‘tradicionaliste’ na izložbi “koji su na svoj ‘tradicionalizam’ osuđeni činjenicom da su bili u prilici da praktično djeluju i da svoje stavove i uvjerenja mjere prirodom zahtjeva koji se postavljaju i koji ne ostavljaju mjesta diskusiji” (nije prepisano iz ždanovljevih bilješki). Prigovor koji bi se mogao dijelom odnositi na moje nešto zahtjevnije uvodno kontekstualiziranje tekstom ‘Prolegomena posebnoj teoriji metode’, propada kroz sito Lončarićevog kratkorafalnog teksta ‘Razlike’, posve proničnog i nedvosmislenog: “Oblikovatelj koji se oslanja na kanone, a zaboravlja nužnost zamračivanja prije osvjetljenja i poticaje konteksta koji oblik određuje mjestom, nije vrijedan svoje plaće. ‘Pojedinosti’ zato nisu ‘izam’, nego oslobođenje od terora uskrate užitka, prepuštanje odgovornosti, i, kao i svaki put kad se to dogodi, novi početak za Arhitekturu… …Oblikovanje pojedinosti ni ne može biti uniformirano. Dokaz za to je izložba različitih Pojedinaca”.
Arhitektura + beseda, razgovor sa sudionicima, GSU, Zagreb (1982)
‘Pojedinosti’ su prethodile izložbi ‘Arhitektura + beseda’ slovenskih kolega okupljenih oko časopisa Arhitektov Bilten čime je dovršen trolist izložbi arhitekata u režiji GSU na relaciji Beograd – Zagreb – Ljubljana pa je unutar jugoslavenskog kulturnog prostora otvoren alternativni snažni kanal razmjene, provokacije i podrške koji su punili i kapacitirali grupa KRAS i arhitekti oko galerije Desa iz Ljubljane predvođeni Vojtehom Ravnikarom, grupa MEČ i beogradski generatori okupljeni oko Galerije studentskog centra predvođeni Biljanom Tomić i naša, tada heterogena skupina. Njena je čvrsta jezgra – Crnković, Fabijanić, Polak, Lončarić (njegov genij već je operirao daljinski, iz Rijeke, ali jednako poticajno i efikasno) – tek dvije godine kasnije, manifestnom gestom u obliku novinske anonse, objavila da je “na zimski solsticij najkraćega dana u 1984. godini osnovana grupa NEBO – koja se od grupe ZEMLJA razlikuje kao nebo od zemlje”. Ovaj drugi dio anonse novine su odbile objaviti kao neprihvatljiv sadržaj (sic!) – opori miris subverzije očito je dopirao.
Puni trostrani angažman započeo je još na jesen 1981. kada smo se, povodom prve promotivne zajedničke izložbe grupe MEČ u Beogradu pod nazivom ‘Urbana kuća’, okupili na pratećem okruglom stolu ‘Aspekti savremene arhitekture’ u Likovnoj galeriji Studentskog centra, u udarnoj postavi kako ju zapisuje Maldini: Nikola Polak, Bogdan Bogdanović, Ranko Radović, Aleksandar Milenković, Olga Popović, Radovan Vuković, Davor Lončarić, Ivan Crnković, Dušan Blaganje, Vojteh Ravnikar, grupa Meč, i drugi… U predgovoru katalogu Biljana Tomić piše: “Posle jeseni 1975. sledeće godine prošle su u neobičnoj napetosti formiranja novih iskaza, do jeseni 1979., kada Dejan Ećimović sa svojom samostalnom izložbom ‘Primarna arhitektura’ skoro programski proglašava novi pokret u arhitekturi. Radovi Musića, Čehovina i Maldinija, pored Ećimovića, i zatim Žutića bili su spremni da predstave idejne osnove novog pravca. Dve tematske i grupne izložbe organizovane u Salonu Muzeja suvremene umetnosti 1980-81. značajno su okupile veći krug arhitekata ovog pokreta, i dok se sa prvom upravo ilustrovala širina i zamah novog pristupa arhitekturi, sa drugom, iako nejednakih rezultata mogla su već da se rasčlane mesta i profil pojedinačnih polazišta, shvatanja i načina rada… Arhitektura grupe MEČ već je arhitektura Novog pokreta.” Na okruglom stolu naš se doprinos sastojao u metodološkom i terminološkom rasčišćavanju termina ‘nova oblikovateljska praksa’. U teorijskom smislu najdublje je zaorao Buda Lončarić sa svojim radikaliziranim pocheom, moja su istraživanja ‘dubila u punom’, istražujući unutar morfoloških aspekata i njihovih metodoloških konzekvenci, dok je Crnković sa svojim svođenjem korpus/ploha/brid intuitivno doticao prag dekonstrukcije.
Paralelno zagrebačkim i slovenskim međunarodnim kontaktima i iskustvima tekla je i internacionalizacija beogradske scene. Za podmazivanje transmisije na ‘trojednoj’ relaciji zaslužan je osobito Boris Podrecca – hereditarno i intelektualno doslovni stanovnik sva tri grada, istovremeno kulturni odušak prema značajnim srednjeuropskim punktovima na relaciji Venecija/Trst/Beč – koji 1982. na predavanju ‘Neimarstvo u Beču’ ističe za sve nas presudno ‘ono indivudualno’: “U jednoj atmosferi u kojoj nikada nije uzimana ozbiljno ne samo retorika modernog, nego ni retorika istorijskog, ravnoteža između istorije i modernosti nikada se ne oseća antiistorijski ili, pak, administrativno. Naprotiv, osluškuje se intenzitet jednog neprekidnog diktusa, u kojem se još više može saznati ono individualno.” Ovaj ‘efekt Beča’ u to je vrijeme za nas u Zagrebu bio dragocjeni neprekidni okidač istraživanja, osobito materijalnog i teksture, koja su u mnogo čemu trasirala i diskusije vođene na prva dva seminara u Portorožu posvećena kontekstu i kontinuitetu arhitektonskog.
Beogradski skup ‘Aspekti savremene arhitekture II / teorija nove arhitekture’ ponovno nas je okupio u Likovnoj galeriji u travnju 1983. Vrsnim predavanjima koja su ponudili Dejan Ećimović, Janez Koželj, Mustafa Musić, Slobodan Maldini, Biljana Tomić i Bogdan Bogdanović pridružili smo se Ivan Crnković i ja. Povod za sljedeće druženje bila je Maldinijeva izložba ‘Utopia’ početkom 1984. sa serijom predavanja u kojima sam sudjelovao napokon posve sažetim, jasno i učinkovito formuliranim tekstom ‘Pojavljivanje prostorije’ koji će se pojaviti u časopisu Arhitektura u integralnom obliku tek 1988. kao svojevrsni teorijski manifest Nove oblikovateljske prakse, za kojeg će se pokazati da je u teorijskom i metodološkom smislu imao najveći odjek i utjecaj kod recipijenata, osobito kao živa riječ u Beogradu. Takve su me reakcije, na moje veliko iznenađenje ali i zadovoljstvo, sustizale svih narednih gostovanja. Maldinijeva predavanja imali smo zatim prilike čuti i u Zagrebu i u Ljubljani. Te iste godine ugostili smo u Zagrebu izložbu ‘Tri generacije beogradskih graditelja’ (Bogdanović, Deroko, Maldini, Musić, Žutić).
Zagreb je paralelno sa zamiranjem internacionalnih kanala otvorenih ILAUD-om s pozitivnom ljubomorom uživao u eksploziji za sve nas velikih zbivanja u Beogradu i Piranu. Biljana Tomić uspjela je u Likovnu galeriju dovesti veliku talijansku izložbu ‘La nave di pietra’. Ovaj ‘Brod od kamena’ plod je nakane pokrajine Lazio da propita mogućnosti suvremenog građenja u Rimu “koje se ne svodi na arheološka istraživanja i konzervatorski rad”. Sudjelovala su europska i svjetska imena a na velikoj manifestaciji povodom otvorenja izložbe predavanja su održali izlagači Portogesi, Anselmi i Purini, ali i Aldo Rossi, dok su uz njega i izlagače na okruglom stolu pod temom ‘Putevi arhitekture danas’ sudjelovali B. Podreca, J. Koželj, A. Vodopivec, V. Ravnikar, I. Crnković, N. Polak, N. Fabijanić, B. Siladjin, Z. Ugljen, M. Mitrović, R. Radović, M. Musić, S. Maldini, D. Ećimović, S. Popović, S. Žutić, B. Stojkov, S.D. Selinkić i drugi.
Meni osobito draga uspomena obnova je poznanstva sa Aldom Rossijem za koje je inicijalno bio zaslužan Jorge Silvetti i njegov poziv na večeru u Harvard Faculty Club. Osim briljantnim sugovornikom, Rossi se tada pokazao kao dobar pilac i još bolji poznavalac Jugoslavije, zahvaljujući teškom iskustvu dugotrajne bolnice nakon stradavanja u prometnoj nesreći na autoputu Zagreb – Beograd. Prilikom ponovnog susreta prekinuo je pokušaj Biljane Tomić da nas upozna riječima: “Ja te znam, ali izgledaš drukčije!” “Obrijao sam brkove”, rekoh na što on ispali: “Harvard, sedamdesetosme, alora!?” Ispostavilo se da nije samo silno ponosan na svoje vizuelno pamćenje nego je upravo ono jedan od alata njegovog cjeloživotnog arhiviranja arhitektonskih slika na kojem je gradio svoja teorijska razmatranja i svoju arhitekturu. Proveo sam nezaboravna dva dana jer je, bježeći od novinara i obožavatelja, zahtijevao moje stalno društvo, bilo to u šetnji i razgledu Beograda ili pri spravljanju špricera ‘na daljinu’ u ‘Knjižari’, uz glavu u škembetu i ostalo mesište, kako je te goleme prepune mirisne pladnjeve ispravno zvao Mustafa Musić. Knjižara je, nota bene, cijele 1976. bila moje omiljeno hranilište, nakon što bih najprije pobrstio prave beogradske knjižare, za čestih vikend prenoćišta u hotelu ‘Park’ gdje sam spirao prašinu obrenovačke kasarne inžinjerije.
Razmjena misli, ideja i kozerija iz televizijske emisije ‘Vreme promene’ u kojoj su sudjelovali Podrecca, Porthoghesi, Polak, Rossi, Anselmi i Vodopivec – redom nastupa – nije nestala brisanjem vrpce, nego je trudom Dunje Blažević ostala sačuvana otisnuta u časopisu ‘Moment’ (1986). Izravna posljedica ovih druženja bio je poziv koji nam je Aldo Rossi uputio za sudjelovanje na 3. međunarodnoj arhitektonskoj izložbi ‘Proggeto Venezia’ Venecijanskog bijenala kojoj će biti direktor naredne 1985. Podsjećam, među 1500 sudionika iz cijelog svijeta tamo smo sudjelovali Nenad Fabijanić s projektom za Ponte dell’ Academia kao i Neven Mikac/Mirjana Grahovac, Crnković/Polak s projektom za Ca’Venier dei Leoni, Mustafa Musić s projektom za Piazza di Badoere, Vojteh Ravnikar, te Slobodan Maldini koji te godine bilježi još i značajno samostalno sudjelovanje na Bienalu u Parizu. Prilkom tog posljednjeg susreta na otvorenju smotre u Veneciji Rossi je s uvažavanjem i humorom evocirao ispunjene i vesele beogradske dane.
Na vaporetu s Aldom Rossijem (Venecija 1985)
Premda je medijska pratnja beogradskog događaja bila izuzetna, recepcija europska, a više od tisuću ljudi iz cijele zemlje i inostranstva prisustvovalo otvorenju, arhitektonski establishment je događaj diskvalificirao neprepoznajući vlastiti perfekt. Slično je naravno bilo i u Zagrebu. Ipak, ciljevi su bili postignuti, nastupilo je vrijeme promjene, otvorenosti i povezanosti.
Time je za mene taj dio posla bio završen, više nisam značajnije sudjelovao u daljnjoj razmjeni ideja i nastupa, osim pasivnog nastupa na 12. salonu arhitekture zajedno s Crnkovićem (1986). No, slovenski i mlađi zagrebački kolege nastavili su kontakte i sudjelovanja. Fabijanić, Rogina/Penezić, Franić i Kezić sudjelovali su 1988. na izložbi ‘Kuća kao hommage’ gdje izlaže i Ećimović. Posljednji, u drugom miljeu i već posve diskontinuirani nastup bilo je moje predavanje na skupu ‘Arhitektura i istorija’ koji je organizirao Arhitektonski fakultet u Beogradu na jesen 1990. Održano u sivilu atmosfere pred oluju, predavanje znakovitog naslova ‘O heterotopiji izmještene sobe’, objavljeno u zborniku skupa u časopisu ‘De re Aedificatoria’ (1991), otvorilo je posve novo poglavlje mojih istraživanja koje će kulminirati doktorskom dizertacijom ‘Morfološki slojevi i na njih nadgrađene arhitektonske vrijednosti’ koju sam na matičnom fakultetu obranio pred ljeto 1994.
Zagrebačka scena se gasila, fakultet je pokušavao ponešto svojom ljetnom školom u Motovunu, a posljednja njegova značajnija gesta bila je šestodnevni međunarodni skup INDESEM-a održan u Splitu travnja 1988., dogovoren godinu prije sa Hermanom Hertzbergerom prilikom otvorenja njegove izložbe u Zagrebu. Radovima su se odazvali studenti sa fakulteta iz Delfta, Geneve, Beča, Barcelone, Bostona (MIT) i Glasgowa, te Ljubljane, Beograda, Sarajeva, Skoplja i Prištine. Od pozvanih profesora i arhitekata među inima odazvali su se Aldo van Eyck, Herman Hertzberger, Mario Botta, Anton Schweighofer, te Neven Šegvić, Nikola Filipović i Boris Magaš.
Poput ranijeg ILAUD-a, ni INDESEM nije pomogao fakultetu da se transformira na kvalitetan način ali je zato uz oči i umove otvorio i vrata ponajboljim studentima prema Delftu pa će mnogi tamo nastaviti svoje školovanje, a neki osvariti i istaknute profesionalne karijere. Ovaj i još neki kanali pomogli su mnogima premostiti nadolazeće godine u kojima se rušilo umjesto gradilo.
Meni osobno, Salzburg Seminar (1987) omogućio je s temom ‘What makes a cultural capital: Vienna 1900’ (kao svojevrsno predskazanje neposredne budućnosti) završno komuniciranje metodološke problematike Nove oblikovateljske prakse predavanjem ‘Continuity vs. discontinuity: Raum plan vs. Plan libre’.
Salzburg Seminar (1987)
Zastor na ovu prevratničku dekadu konačno se spustio na 5. međunarodnoj izložbi arhitekture Venecijanskog bienala na jesen 1991. kada samostalnu Hrvatsku premijerno zastupa Ivan Crnković sa svojim projektom Novog hrvatskog dvorca – kuće sa šest jednakih prostorija, uz organizaciju, naravno, sada već Muzeja suvremene umjetnosti, te komesarijat neizbježnog Dade Matičevića. Tom kultnom projektu je žirator Michael Graves dao prvu nagradu na japanskom natječaju Shinkenchiku (1983) u pravom trenutku, za trajanja naših najvećih zajedničkih napora, s obrazloženjem: “Bio sam osupnut čudesnom jednostavnošću i gotovo arhetipskom kvalitetom Novog hrvatskog dvorca … Njegove sobe, poredane u maniri francuske enfilade, imaju direktnost i temeljnu privlačnost koja je nekako neporeciva.” U katalogu u tekstu pod naslovom ‘Tlocrt, nacrt, bokocrt’ napisao sam: “Radeći sa tri arhitektonske ravnine, ustanovljene su njihove presječnice koje, zauzvrat, omogućuju prevođenje mentalnih shemata u kodove utisnute materijalu koji su dostupni svakovrsnom korisniku arhitekture. Riječima Louis Kahna arhitektura počinje gdje značenje prestaje”.
Crnković na Biennalu u Veneciji (1991)
Istovremeno, uz još štošta, i moj je fakultet za mene prestao imati značenje, što je značilo ostavku na dužnost. Povodom se mogao činiti rat, ali su stvarni uzroci bili u nakupljenom golemom nezadovoljstvu kadroviranjem i smjerom kojim je fakultet bio krenuo. Nažalost, predviđanja iz pismenog obrazloženja moje ostavke obistinila su se i danas moja ‘alma mater’ više nema ništa sa vrijednostima ‘zagrebačke škole’, nije niti sjena ustanove kakva je trebala biti što za posljedicu ima stanje merituma u hrvatskoj arhitekturi danas. Srećom, zahvaljujući internetu djeluje samoedukacija, postoji povezanost i otvorenost koju u naše vrijeme nismo mogli sanjati, no prijenos iskustva i znanja živom riječju ostaje nezamjenjiv, a za to su potrebne osobnosti. Destinacija mojeg dobrovoljnog izgnanstva bila je – pogađate – Beč, grad u kojem, uz Zagreb, i danas živim u doslovnom i još više prenesenom značenju. No prije toga trebalo je ugasiti grupu NEBO oglasom u ČIP-u u siječnju 1991. Odjava je bila poduprta antologijskom fotomontažom ‘Ponuda koju ne možete odbiti’ koja nas je pratila kao zaštitni znak subverzije. Grupa koja vrijednosti individualnog događaja pretpostavlja vrijednostima društvene koristi izgubila je smisao – jer, ostvarilo se: proizvodnju arhitekture zarobili su produkcijski i profitni modaliteti liberalnog kapitalizma. Njegovi zloćudni mehanizmi perpetuirat će postmoderne zloporabe do razmjera koji će zahtjevali da Novu oblikovateljsku praksu u devedesetima branimo obnavljanjem subverzije drugačijim sredstvima.
Ponuda koju ne možete odbiti – Grupa NEBO, Polak, (Lončarić), Crnković, Fabijanić (1984/91)
Osvježivši ovim tekstom sjećanja, vraćaju se mnoge slike, emocije, impresije, okusi, prijateljstva i iznad svega ona vjera u poslanje. Za nas su KRAS i MEČ bili referentne sile intelektualne kohezije iz koje su nastajale neočekivane kreativne energije i poneke duboke misli. Bili smo posve predani toj ideji promjene, znali smo da je sve na našoj strani ali će plodove žnjeti oni koji dolaze. Ne poznajem dovoljno beogradsku scenu danas, no hrvatsku arhitekturu mi smo potpuno promijenili u tih deset godina. Kao selektor prateće izložbe Zagrebačkog salona 1990. ‘Arhitektura osamdesetih’ mogao sam to argumentirano konstatirati u vremenu. Propitujući stvarne doprinose grupe postmodernom prevratu, referirajući na ulogu moderne tradicije unutar njega, zapisao sam: “Može li to djelo zadržati barem nešto od svježine, aktualnosti i optimizma svog vremena i hoće li etika i estetika ove arhitekture imati pregnantnost da porukama o svojoj sudbini dosegne i sadašnjicu, pa i dalje od nje, onako kako su to zahtijevale temeljne zasade moderniteta? Ili će zablude i pritisci današnjeg nacionalrealizma trajati dulje od zabluda i pritisaka ondašnjeg socijalrealizma. Da bi se ova elementarna nepogoda u kulturi držala pod kontrolom nije dovoljno samo ovdje i ovako ponuđeno prevrednovanje našeg neposrednog kulturnog nasljeđa. Moramo revidirati i naše današnje ciljeve i to široko, izvan apatične ksenofobičnosti države u tranziciji” (1990).
Kao odgovor na ovo traženje, Davor Lončarić, u novogodišnjoj čestitci – pismu otvara novo područje razmjene koje će se pokazati kao trening kamp nove subverzije: “… ja sam namjeran da Ti i ja opičimo jednu korespondenciju. Epistolarnoj literaturi, koja je spala na niske grane, valja vratiti njezin Abelard-ovski sjaj, raskošan po formi, a čedan po sadržaju (da nam se ne bi desilo što njemu). Tu bismo “pro bono Sotheby’s” izložili svoja stajališta, pod kodiranim nazivom ‘RADIO-KODIAK’ o raznim stvarima. Teorijske teme, osim poli(s)tike i kulturologije (‘RADIO-ETHIOPIA’) i umjetnosti (‘RADIO-BOKASSA’). Daun end aut.” (1991).
Ta je korespondencija nadirala u Beč poput bujice s poštanskom oznakom Costabella – njegovim riječima “mjesta u kojem uživa splendid isolation na granici Italije i ludila” – ispunjena prenapregnutim, ponekad hermetičnim, češće briljantnim, u cjelini genijalnim tekstovima/pismima sažetim napokon u dvije cjeline: ‘Bucanica’ i ‘Nicomahea’ (1996). Lončarićevi tekstovi akumulirali su pitanja, otvarali područja i pomicali granice nužnih interesa s arhitekture same na cjelokupnost proizvodnje, odnosa i ovladavanja prostorom u novom svijetu simulacra, šireći energiju zbog koje me je, na tom istom limesu za mojih popodnevnih siesta u Opatiji ljeta devedesetsedme obuzela ideja Academije Moderne.
Uz kapitalnu potporu nadahnutog ‘blizanca’, osnovali smo institucionalizirani kanal i pojačivač moderniteta koji “prepoznaje, promiče, štiti i predaje vrednote – djela kao i tvorce – modernog u suvremenosti, modernog u povijesti i povjesnog u modernitetu.” U Preambuli osnivačkog akta (1997) napisao sam: “Snažni pokret svjedočenja prošlosti, začet kao radikalizirana kritika Moderne, okrenuo je kulturno biće od prisustva k potrošnji utopivši sav naš artificijelni okoliš u lijenost lažne permisivnosti. Pod motom “sve može” ta je emocionalna struja obuhvatila sav naš intelektualni život. Rezultat je barem toliko prijeporan kao i onaj kritizirane Moderne, no začin mu je bestidni marketing proizvodnje blaziranog kiča i instant iskustva namjenjenog potrošaču masovne kuluture.
Taj lažni populizam koji se komunicira u ime dokinuća cjelokupnog Modernog projekta samo još preciznije ističe izvore moderniteta kao postupka. U tom smislu postmoderan doista znači biti anakron, izvan prisustva, pa i kada se uspješno imitira prošlost: znači konzumirati, a ne stvarati. Ovakvo u biti merkantilno uprezanje hranjiva je podloga iz koje nastaje retardacija javne, kulturne, pa onda i svake druge komunikacije jer podstiče upravo onu, pa i postmodernu, praksu koja ne prepoznaje razloge za budućnost u kritičkom prisuću moderniteta nego u nekoj potrebitoj prošlosti.
Razlog za ljudsku komunikaciju ne može više biti onaj profitabilne korisnosti nego ponajprije njezine intendirane vrijednosti, jer naša komunikacija nije usmjerena samo ka drugim ljudima nego i prema ukupnosti bića, predmeta, pojava i ambijenta koji nas okružuju. O tome mora iskreno i kritički promišljati sva znanost i umjetnost, filozofija i duhovnost. Samo tako može se jasno odrediti naša moderna zadaća i produktivno izraditi koncepcija nove kulture rada i stvaranja, kulture razmjene i komunikacije i, napokon, kulture resursa i ambijenta.”
Osnivači AM (1997): Fabijanić, Susovski, Crnković, Filipović, Petercol, Martinis, Lončarić, Polak, Boban, Šparemblek, nedostaju Durbešić, Magelli i Šešelj
Iz ovog motrišta razumljive su opservacije koje u zborniku ‘Suvremena hrvatska arhitektura’ (2007) bilježi Vedran Mimica: “Iščitavajući seriju razgovora s protagonistima ove grupe na stranicama Orisa te prateći njihovo javno djelovanje tijekom 90-ih, teško je preciznije definirati njihov diskurs… Crnkovićev citat Miesa možda najbolje odgovara ambiciji ove struje: ‘Umjetnička nadarenost, strpljivo eksperimentiranje, nagomilano znanje i iskustvo, ono vodi savršenstvu i jednostavnosti do onoga gotovo ničeg (beinahe nichts)’. Očigledno je da je grupa i tijekom 90-tih nastavila s vježbanjem arhitekture kao autonomne discipline ali bez sustavnijeg istraživanja poststrukturalističkog diskursa. Ipak je velika šteta da mnogi provokativni i zanimljivi projekti te generacije 80-tih nisu realizirani. Realizirani su pak projekti označili početak hrvatske postmoderne 80-tih te je struja na jedan gotovo nostalgičan, cervanteovski način ostala u ‘boju sa vjetrenjačama’ u 90-tim i početkom novog milenija. Bez obzira na gubitak veze sa ‘stvarnošću’ ili možda čak uprkos tome, ova tendencija pretstavlja zanimljiv sloj u razvoju hrvatske arhitekture. Kao i u slučaju prije i poslijeratne moderne, i ova grupa zaslužuje dostojnu monografiju. Očekivati je da će njihova kulturna udruga ‘Academia Moderna’ napraviti izložbu, izdati publikaciju te pokrenuti kritički dijalog o njihovom doprinosu dekonstrukciji moderne te definiranju bitne karike u razvoju hrvatske arhitekture.”
Ostvarena nužna distanca doista potvrđuje te ‘fantastične osamdesete’, i – da,’NEBO’ će uskoro dobiti izložbu i publikaciju kakvu zaslužuje, akciju umnogome nalik ovoj grupe MEČ.
Akademija Moderna perpetuirala je prisutnost moderniteta, njegovim prevođenjem iz stilskog u metodološki instrumentarij nekako smo, odgođeno ali ipak, uspjeli sačuvati Novu oblikovateljsku praksu kao stalnu prisutnost, akciju u prezentu! Naši su đaci danas arhitektonska imena od formata, postmoderni stroj je dekonstruiran, ali je vrijeme promjene postalo trajno vrijeme moderniteta. Dobro za nas, arhitektura bez stilskih diktata i kanona zahtijeva još veću disciplinu, gotovo askezu, teorija i praksa nikada nisu bili tješnije povezani, a arhitektura nikad bogatija mogućnostima i manipulacijama – ta arhitektura neprestane potrošnje u našem svijetu užitka i spektakla. Htjeli smo individualno suprotstaviti kolektivnom a privatno javnom – to smo i dobili, nažalost ne u ravnoteži već u drugoj krajnosti. No pendulum nikad ne miruje, vrijeme promjene na kraju uvijek odradi za nas koji živimo promjene.
Napustili su nas stjegonoše, najprije neočekivano 1999. Buda Lončarić, tragično 2002. Dejan Ećimović, prerano Vojteh Ravnikar 2010., a ove godine iz arhitekture četvrt stoljeća samoizgnani Ivan Crnković. Stoga pozdrav preživjelim drugarima iz osamdesetih.
Nikola Polak
Zagreb, lipanj/srpanj 2017.
*Tekst je priređen povodom predstojeće beogradske retrospektive grupe MEČ.